Evo  vam malo atmosfere "Tingl-Tangla", koju smo mi širili na cijeli Zagreb. Ujutro bi recitirali u starom Tingl-Tanglu u Mesničkoj 15. pa bi nas tu i tamo Pjesnik Tomičić i njegova Ana pozvali kod sebe na kakav jedsnostavan ručak: grah sa suhim mesom i vino, a onda smo mi, naravno bez Vlaste Knezović,  nastavljali svoju  kažnjeničku-pjesničku ekspediciju kroz uspavani nedeljni Zagreb.

Darko je recitirao Ujevića i Šimića, Enes Jesenjina i samog sebe, Mile Lorcu i Jesenjna, Mladen Majetića i Krležu, a ja Villona, Micheaua o Quenoa......Opis slijedi...

"Dok vjetar more ore, Bernarda,
mornari ranjavaju zore, Bernarda...
dvije su palme dva puka bogalja,
i miris naranača fantastično je grozan"...

grmjelo bi iz kakvog zagrebačkog ćumeza gdje je delanec bio jeftiniji i ljudi bi se u strahu snebivali, ustajali i bježali iz birtija, mada su bili okorjeli pjanci, otpušteni i aktivni kriminalci, ubojice ne privremenom zatvorskom otpustu, penzionirani policajci i doušnici tajne policije i noćne dame navikle na svašta.

Čovjek bi mogao pomisliti da je taj razbarušeni momak negdje s mora...Iz Zadra, Palerma ili Alicantea... A nije...

To je bio moj Enko iz Ključa...iz Bosne, gdje brižni očevi, naoružani sačmaricama prate svoju djecu u školu, prteći snijeg do koljena u raskvašenim opancima da ih vukovi ne pojedu i međedi ne dođu glave.
Nema tamo i nikad nije postojala nikakva Bernarda, a sigurno je nema ni sada četrdeset godina nakon toga...Što više garantiram vam da kroz Ključ nikada ni autom nije prošla nikakva Bernarda, a i kuda bi i prošla kroz Ključ...?

Gdje se to, molim vas, ide kroz Ključ?
Možda je kakav Bernhard u odori njemačkog Wermachta i zalutao u Ključ u kakvoj akciji čišćenja terena od partizanskih bandi i tamo bio priklan dok se išao pomokriti iza prvog grma...
Hajdučija....moj Bernhard ...Hajdučija...nikakva Bernarda.
Tamo žive Hajrije, Fatime, Mare i Kosare...

Bježali su od nas mladih, kosatih, razdrljenih i s bičkijom u vunenoj čarapi, jer smo bili bjesni, a cure nas voljele jer smo bili ludi i lijepi...

Kakvo more...? Tko ga ore? Gledali su nas u strahu za svoje živote i bježali iz bircuza glavom bez obzira. Nikad nisu vidjeli mornare koji ranjavaju zore i bojeći se za svoje skupocijene, a počesto i ucjenjene glave, nestajali žurno u jutarnjim maglama zagrebačkih predgrađa.

Nisu mogli zamisliti dvije obogaljene palme u čijem ranjavanju nebi sudjelovali Darko, Enes, Mladen i ja koji smo bili i pod sumnjom da smo jedini mogli znati kakav okus ima narandža. Zamislite narandžu kojoj je okus fantastično grozan.......Ajde zamislite ako ste junaci...
Ne možete?
Mi smo to mogli....
Darko bi onda vikao za bježećim ljudima i drhtećoj posluzi:
"Ne časti me travaricom" i da da će on sam sebi plaćati piće i da će se u gluho doba ustati i odgristi spomeniku nos...te da neće spomenika on što hoda bos....

Uplašeni ostaci gostiju bi plaćali piće i gledali nas zadivljeno, jer i najokorjeliji zločinci i prigradska sirotinja i noćne dame imaju nekakvo lijepo, sažaljivo poštovanje prema umjetnicima. Možda i zato što im pružaju iluziju da ni oni koji su dotakli dno nisu baš najgori na svijetu.

Zatim bi se dotad mirni Mladen ustao i govorio ledenim glasom monolog iz nekakve predstave da je najbolje pucati u glavu...da neki pucaju u grudi, ali da on najviše voli u glavu, da on ne voli ranjavati nego da je najbolje odmah u glavu....i da je to njegov savjet i to bi ponavljao dok ne bi i najhrabrijima u krčmi popustili živci.

I još bi govorio da "človeka zvlečeju z maternice kak pesa krvavog, a gda su ga prestali boleti zubi, javlaju se križa, a če ga nisu obesili, vumre kakti pošten človek".

Uplašeno osoblje se potajno povlačilo prema telefonu da pozove interventu policiju, ali dok bi policija stigla ja bi uspio još izvikati pretstavljajući se kao Asurnatsirpal III, a tako sam i izgledao s mojih metar i osamdeset i osam, kosurine do ramena, mrkim obrvama preko očiju koje sjevaju, a riječi sama poslastica:

"Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele."

Tela...Jadna Tela...Gradić...Babilon je drhtao pred nama, a ni Kineski zid nije predstavljao neku ozbiljniju prepreku...

Kod odlaska ili nakon što bi nas izbacila hitno pozvana policija bi nam se oko vrata vješale naše lijepe, mlade djevojke, zadivljene našim ludilom i odlazile s nama u naše mračne i hladne podstanarske izbe na ljubav i nježnost koju smo im nudili u izobilju.