S tijelom i kroz tijelo identificiraju se kako pojedinci tako i cijele skupine ljudi. Tijelo je istinski naša prisutnost u svijetu, među drugim ljudima. U njemu je sjedište naše svijesti o takvoj prisutnosti, a istovremeno je oglašavanje prisutnosti i, jer je to naša prisutnost, pokušavamo tijelo na sve načine svladavati; tijelo postaje predmetom manipulacije. U prilikama kada susrećemo druge ljude, tijelo je najprimjetniji identifikacijski uložak, evidentnost na osnovi koje čovjek ostvaruje temeljni utisak. Tijelo je tako, također osnova čovjekove individualizacije te istovremeno ishodište njegove identifikacije sa cijelom (ljudskom) vrstom. Čovjek svoje tijelo zapravo priređuje prije svega oglašivački u odnosu do društvenoga okoliša, a čega neposredni uzrok je samosvijest, odnosno aproprijacija identiteta kroz tijelo. Uvijet za to je komunikacija koja uključuje participaciju u drugom; identifikacija drugoga sa sebstvom, razvijanje samosvijesti preo drugoga. Tako u kontekstu osobnoga identiteta "uopćenog drugog" tijelo značajno determinira čovjeka.

Društvo ne može bez odaziva prihvatiti govor tijela jer on ne spada u okvire automatizama, nužnih za funkcioniranje društvenog sistema. Ukalupljivanje "našega tijela" slijedi normativne zahtjeve društva, a vrijednosti koje upravo društvo izražava preko tijela pak uvjetuju naše ponašanje: unutarnju cenzuru i osjećaj krivnje. Ta društvena strukturiranost "našega tijela" obilježava naše cjelokupno svakodnevno i naizgled prirodno djelovanje.

U svakodnevnom životu percepcija tijela je višeslojna. S jedne strane tijelo jesmo, s druge njime raspolažemo. Tijelo postaje potrošačka roba s kojim je prožeta suvremena masovna kultura, gdje je lijepo, vitko i privlačno tijelo središnja točka popularne kulture spektakla.

Prva faza ekonomske premoći nad društvenim životom je u definiciju svake čovjekove realizacije unijela očitu degradaciju biti u imati.

Sadašnja faza se pokazuje kroz preokupiranost društvenoga života sa gomilanjem ekonomskih uspjeha i vodi ka općem prijelazu od imati k izgledati (da imaš).

Stil se pojavljuje kao paradoksalna forma zaštite. Pojedincu daje osjećaj stabilnosti i jednosti te ga/ju prožme s osjećajem nadindividualnosti, pripadnosti društvu; protivno težnji kapitalizma k fragmentiranju i dijeljenju različitih društvenih skupna. Istovremeno, tijelo postaje predmetom političkih pitanja, odnosno dileme kao što su novi rasistički diskurzi, inferiorizacija drugačijih, hendikepiranih, homoseksualno usmjerenih itd. U sportu, npr., tijelo se uzdiže na diskurz nacionalnoga identificiranja. U tom svjetlu ga određuje politička proračunatost koja izjednačuje tijelo sa mehanizmom i pojedinca sa strojem za dostizanje nadljudskih napora (preuzeto: B. Kunst - Artificijelnost tijela).

Mjerljivi rezultati postaju slično kao, uzmimo u sferi ekonomije, indikator uspješne osobnosti i kolektivne promocije. Još kiborg, virtualno tijelo... Svejedno, danas još uvijek vjerujemo da, opažajući vidljive značajke, možemo otkriti nešto o bistvu samoga čovjeka; štoviše, vjerujemo da opažanjem i kombiniranjem tih značajki možemo sastaviti čovjeka sa što manje grešaka i što otpornijega unutar izazova koje tehnologija postavlja preživljavanju.

Tijelo je potisnuto na put napredovanja ka idealnoj slici, postalo je statusni simbol, lik - maska koju smo si izabrali da bi si dodijelili identitet, identitet kao prefiks čovjeku na način da nema više ljudi - ali su ideje što bi čovjek mogao biti. U kontekstu suvremenog društva koji je spektakl visokoga kapitalizma, identitet i tijelo usko su vezani međusobno jer je spektakl, ako upotrijebimo njegove vlastite izraze, afirmacija izleda i afirmacija svog čovjekovog života, tj. društvenoga života kroz prizmu izgleda. Tako smo svjedoci postojanju ideologije par exellence; ostvarena općom apstrakcijom i stvarnom diktaturom iluzije postane materijalizirana ideologija bez imena i bez povijesti. Ideologija usidrena u vječnoj sadašnjosti.