....Kad bi me netko upitao kako je ušao u moj život odgovorila bi TIHO,NAJTIŠE...Jednostavno se ušuljao i pronašao put do središta mene.A nije smio.Ni ja mu nisam smijela dopustiti da ide tim putem,jer taj je put već bio omeđen.Ne,nisam smijela,al'...on je tako TIHO koračao,skoro na prstima...Nije nikog drugog probudio,nitko ga nije vidio,osim mog srca koje je oduvijek čekalo nekog poput njega... ...Iako omeđena,ta staza je bila prilično zakrčena,jer nitko do tada nije bio toliko TIH da se lijepo i nježno ušulja kao on.Moram vam reći da je sve prepreke prešao sa malenim osmijehom na rubu usana i čežnjivim pogledom punog ljubavi.Bože, kako sam samo uživala u njegovim rukama.Dopustila sam mu da odsvira najljepšu pjesmu i...da,pogodio je svaku notu..ton...sklad... ....I odjedom svu tu ljepotu prekine stvarnost,koja je postala gruba,puna nasklada i bola.U tom žamoru moga okruženja,on je nestao isto onako TIHO kako je i došao.Ostale su nedorečene riječi,nedovršeni dodiri...Čežnja je bila tako bolna da je gušila i ostavljala gorak okus u ustima. ...Nedovršene riječi,nedovršeni dodiri godinama su me pratili,a u mislima sam stvarala bezbroj filmova o ponovnom našem susretu.. ...I tako već pomalo izgubljena u svojoj stvarnosti,stopljena sa monotonijom i bespotrebnim stvarima,uvučena već godinama u život pun sigurnosti ,začuh ponovo onaj zvuk TIŠINE.I nakon svega što je bilo,sasvim nenadano,sasvim slučajno,sasvim TIHO susretnem se s njim.Znate li koliko snage ima u toj TIŠINI kad vas njen zvuk može probuditi...I tada sam shvatila da je moje srce odavno zarobljeno TIŠINOM i da ju je samo on mogao prekinuti.Srce izlazi iz grudi,hoće vani,tijesno mu je...Držimo se za ruke...i dobivam ono šta sam sve ove godine čekala.Dobivam odgovor da je i on ,sve ovo vrijeme živio za mene.U njegovim očima nalazim ljubav..nalazim sebe... ...I da,voljeli smo se.. ...I da, volimo se ...I da,voljet će mo se uvijek .....Al',ipak nikad nećemo biti zajedno... ...TIŠINA će ostati među nama...