Ana je za mene, iako sam je poznavala godinama, bila nepoznanica. Pokušavala sam je razumjeti, pokušavala sam je osloboditi od napetosti u mišićima, tražeći puteve ka uzroku njene migrene. Psihoanalitičar se trudio, ali joj nije uspio dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života.

Tek na njenom sprovodu je u najsakrivenijem dijelu moje svijesti prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih apsurdnost Anine prerane smrti, osjetih bijes, tugu i strah, osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo.

 

Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti.

Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.

U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog.

Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.

Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pacijentima pričati priče sa sretnim završetkom.

 

Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani.
Ana je u Migreni tražila spas od svakodnevice, njome se branila od sebe same tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo daleka jeka njenoj nesretnoj duši. Na tom dugogodišnjem putu je njeno srce ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. 

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.
Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."

Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.

 

 

Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Anin suprug i njegov otac su stajali u crnim odjelima pored urne, Anine dvije sestre sa supruzima i djecom nešto dalje od njih. Izgledalo mi je kao da se uopće ne poznaju. Cijeli golf klub i nešto ljudi iz njihovog susjedstva su stajali iza njih. Sasvim postrani primjetih psihoanalitičara s ogromnim buketom žutih ruža. Poslije polaganja urne i postavljanja mramorne ploče, Rudolf je položio vjenac od crvenih ruža na grob. Nitko nije održao govor, nijedan svećenik nije bio pozvan, nije zasvirala muzika. 

 

Umjesto cvijeća donijela sam veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja duginim bojama. U jednom trenutku mi se pričinilo da u dubini kristala vidim prozirnog anđela sa Aninim nasmiješenim lice. Iznad groba je proletjela ptica vatrenih boja.
"Ovo je Ana." pomislih glasno.
"Mislite li stvarno da je uskočila u Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba.
"Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.