Akordi tuge nas zaglušuju,

krik umiruće ljubavi,

vrisak boli u srcima

jer smo joj rastrgali odoru,

na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,

palili vatru grijeha,

a oči njene su praštale,

oči dva jezera nebom obojena

srebrom mjesećine osjenjena,

samo oči su opraštale i

opraštaju još uvijek.

 

 

Ti i ja

tugom sjedinjeni,

nekim dalekim,

samo nama nevidljivm,

svijetlom zagrljeni.

Iz njenog treptaja oka,

oplemenjeni trenutkom opraštanja,

koraknusmo koritom rijeke zaborava.

Vjetar je pjevao 

o ljudskim čežnjama,

zvijezde šutile o snovima,

kišile su neisplakane suze.

 

 

Ti i ja

sjedinjeni u istini rastanka,

oko nas je bila noć,

 a na horizontu,

tamo daleko iza oblaka,

rađala se svijetlost

okrunjena našim tek naslućivanim snovima,

koje danas,

u svjetlosnom zagljaju neba sretni,

sanjamo zauvjek odvojeni.