Kriteriji vodenja nuklearnog rata imajuci u vidu iskustvo Drugog Svjetskog rata kao paradigme. Prema Clauzevicu rat je racionalan instrument nacionalne politike. I ovdje su sadrzana tri bazicna termina kojima pokusavamo definirati ovaj problem a to su "racionalan", "instrument" I "nacionalan". Ova tri pojma predstavljaju bazican koncept ove Clauseviceve paradigme. Prema ovom misljenju mora postojati racionalna odluka za vodenje jednog rata u smislu da ona mora biti utemeljena na proracunatom kostanju ili ekonomiji rata. Rat mora takoder biti instrument u smislu da se njegovim pokretanjem moraju poluciti izvjesni rezultati I ciljevi a nikada da je sam sebi svrha. Takoder ovaj moment pretpostavlja da strategija I taktika rata mora biti upravljena prema njegovom kraju uglavnom prema pobjedi. I konacno rat mora biti nacionalan u smislu da njegove objekcije moraju odgovarati interesima nacionalne drzave I da cjelokupni napor nacionalnog pregnuca mora biti mobiliziran u sluzbi ovih vojnih objekcija. Mi bismo takoder ovoj slici pridodali i slijedeci momenat a taj je da rat jeste takoder I racionalan instrument internacionalne politike I internacionalnog prava u kojem postoje I visi supranaturalni, supranacionalni I supradrzavni interesi citavog covjecanstva I citavog ljudskog roda. U tom smislu rat se moze shvatiti kao jedan akt sile kojoj je namjera da oponentu nametne izvrsenje njene volje. U tom smislu konacan cilj jeste potpuna pobjeda jedne strane nad drugom. Ovdje je rijec o eshatoloskoj filozofiji rata prema kojoj rat jeste jedan moment u povijesnom razvoju covjecanstva, jedan moment u historiji ili barem u jednom dijelu historije u kojem se realizira konacan rat kako bi se postigli neki veoma vazni veliki povijesni interesi koji su prije svega ljudski. U tom smislu novi ratovi o kojima mi ovdje govorimo nisu sveti ratovi na primjer niti oni podrazumijevaju mesijanisticku doktrinu I filozofiju rata kao na primjer doktrina manifestne sudbine ili vladajuce rase ili nesto tome slicno. Oni takoder nisu niti kataklizmicki ratovi koji rat razumijevaju kao jednu karastrofu koja pogada citav ljudski rod I citavu ljudsku rasu. Istina rat o kojem mi ovdje govorimo jeste kataklizma ali prije svega kao ona koja ima odnos prema ljudskosti uopce. U tom smislu svi su na svoj nacin odgovorni za ovaj rat I nitko ne moze izbjeci svoj dio odgovornosti sto je posve suprotno stajalistu da nitko posebno za ovaj rat nije odgovoran kako se to danas cesto tumaci. Isto tako ovaj rat nije onaj koji ima izvjesne relacije prema sigurnom dinamickom vlasnistvu internacionalnog sistema koji kao I svaki drugi fizikalni sistem moze perzistirati kroz vrijeme u relativno stabilnom ekvilibrijumu ali da u drugom vremenu moze puknuti ili eksplodirati zbog balasta koji postoje u sistemu koji prolazi preko sigurnih kritickih limita. Posve suprotno! Prema kriterijima za vodenje nuklearnog rata uzimajuci u obzir Drugi svjetski rat kao paradigmu svaki novi nuklearni rat treba shvatiti kao jednu igru strategije, eshatologijskog misljenja I filozofije I misiju naprednih socijalnih I politickih snaga u svijetu koji je u bitnome dramatski modeliran. Prema tome rat mora najaviti suveren koji nije vise jedna ili vise osoba pa niti narod nego drustvo u cjelini I citavo covjecanstvo. Zato moze biti govora samo o interesima citavog covjecanstva a ne pak o interesima suverena. Isto tako ovaj rat ne podrazumijeva nacionalne interese dakle ne moze biti rijeci o tome da se rat poduzima iz razloga nacionalnih interesa. Moze biti rijeci samo o tome da se rat poduzima iz supranacionalnih interesa citavog covjecanstva u zastiti ljudskosti uopce. Kriteriji za vodenje nuklearnog rata koji uzimaju u obzir iskustvo Drugog svjetskog rata kao paradigme bili bi ovi: Rat mora biti svjetskog karaktera Rat mora biti voden u velikoj skali Nuklearno naoruzanje ne moze biti upotrijebljeno u ratovima lokalnog karaktera ili u kriznim zaristima Ne mogu biti upotrebljne vise od dvije nuklearne bombe nominalne svage Broj zrtava nuklearnog ataka ne smije biti visi od 130 000 I 70 000 sto su vrijednosti za Hirosimu I Nagasaki. Totalna vrijednost civilnih zrtava ne smije biti veca od 70 miliona sto su vrijednosti za Drugi svjetski rat. Nuklearno naoruzanje moze biti upotrebljeno samo od strane pobjednika koji je imao cilj zastitu ljudskih vrijednosti Nuklearno naoruzanje moze biti upotrebljeno samo na kraju rata. Rat ne smije biti duzi od 6 godina. Eto to bi bili kriteriji za vodenje nuklearnog rata imajuci u obziru iskustvo Drugog svjetskog rata kao paradigme. Kao sto citalac moze primijetiti pitanje Hirosime moze za sobom povuci takoder I pitanje svjetskog plana. Naime za Hirosimu vrlo je vazno shvatiti da ona pretpostavlja rat u globalnim ,svjetskim razmjerima. U tom smislu ona pretpostavlja egzistenciju svjetkog plana I kao sto je poznato ovaj Adlerov pojam htio je ukazati na pitanja patologijski aficirane volje. Medutim cini se nuznim uspostaviti razlikovanje intelektualne I psiholoske osnove svjetskog plana jer je naime nuzno uspostaviti diferenciju I komplementarnost ovih osnova na nacin da niti jedna od njih jedna drugu ne dovodi u pitanje. Stoga je neopravdano logicku strukturu naseg misljenja uzimati u psiholoskim terminima kao sto je to na primjer u novije vrijeme napravio Kelly. Kod Descartesa isto kao I kod Anselma racionalna , logicka struktura naseg misljenja je prirodno stanje nasega duha koji je upucen na najoptimalnije opcije. U tom smislu je I nastalo istrazivanje Descartesa u pravcu jedne ispravne metodologije znanosti jer je istina da svi mi imamo isti razum I um ali se razlikujemo po tome kako ih koristimo. Kod Kanta ova je diferencija psiholoskog I logickog shvacena u smislu racionalne strukture nasega duha koji svagda mora biti potkepljivan iskustvenim cinjenicama. U tom smislu jako su vazne granice nasega duha I ono sto mi mozemo razumjeti I znati za razliku od onih pitanja na koja ne znamo odgovore nego svagda nailazimo na argumente pro et contra. Tako je Kantova Kritika cistog uma postavila granice naseg razumijevanja stvarnosti ali I nase granice u nasim pokusajima ovladavanja tom stvarnosti. Jer je istina da u znanostima I u razumu svagda mozemo dobiti ono sto mi zapravo hocemo I da utoliko nasa spoznaja jeste beskonacna. Medutim mi smo konacna bica, ogranicena I limitirana bica I isto toliko mora biti konacna I nasa spoznaja kojoj su postavljene granice u njenom dosezanju istine. To je ono sto ja zovem konceptom ogranicene znanosti. I isto tako kao sto su postavljene granice nase spoznaje tako postoje I granice nasih postupaka. Nije moguce u tom smislu da se prekorace granice koje su postaljene nasim razumom. Tako I u slucaju kriterija o kojima ovdje govorimo mi iznosimo zapravo te granice nasih postupaka, one limite koje mi ne smijemo prekoraciti. U tome ja danas vidim poruku Hirosime I Nagasakija koji s obzirom na povijesni razvoj covjecanstva nude danas odgovore na nasa bazicna pitanja. U tom smislu valja uznastojati na tome da se dadnu odgovori na pitanja sto je to telos povijesnog I prirodnog razvoja, sto je to svrha povijesnog procesa I socijalnoga razvoja. Jer sa stajaliste svrhe koja se sa punim pravom naziva umskim pojmom, dakle, sa stajalista povijesne svrhe nije bilo moguce da Hitler realizira atomsko naoruzanje jer socijalno zlo nikada ne ovladava. U tome se I sastoji nase razumijevanje povijesnog napretka ili progresa jer su upravo progresivne snage bez obzira na historijske periode stagnacije bile one koje su uznapredovale I dovele do takvih perspektiva ljudske emancipacije. Prema tome pitanje povijesnog telosa nuzno postavlja pitanje Hirosime kao nuznog I svrhovitog postupanja u kontekstu velike vremenske skale nase povijesti. Isto tako Hirosima postavlja pitanje opravdanja egzistencije ljudskog roda s obzirom na Boga I Univerzum. Jer opravdana ezistencija ljudskog roda nije nista drugo do takav poredak stvari u kojima je blazenstvo zivota ispunjeno istinom, ljepotom I dobrotom posve suprotno stajalistima da je rat nuzno zlo koje nadilazi ocekivane potencije dobra odnosno da je rijec o poretku tame , zla , nasilja, lazi, bezakonja, tiranije, otimacine, nepotizma kojima toboze treba priskrbiti beskonacnost na nacin da se stalno opetuju u razvojnim ciklusima povijesti I da su usljed toga ciljevi te povijesti. Jer je pobjedom nad tim silama tame I receno da jos uvijek postoji nada da je nasa egzistencija u ovom svijetu opravdana. Jer Bog je ponudio planinama, rijekama, dolinama, jezerima emanet ali su se svi pobojali da ga ponesu pa ga je Bog ponudio covjeku. dr. zlatan gavrilovic kovac Ovaj rad plod je visegodisnjih vojnih istrazivanja na temu "TEORIJA SFERE I NJENA FORMACIJSKA PRIMJENA U PJESADIJI " u sklopu kojih je autor izucavao razlicite komponente koje se ticu pomenutog naslova a na fundamentu visedecenijske vojne prakse u Oruzanim snagama Bosanske Armije.Ovaj rad koji je pisan u Australiji u novo vrijeme potvrduje autenticnost vlastitog teoretskog I prakticnog puta autora I njegovog originalnog puta u svim fundamentalnim pitanjima vojne nauke koja je autoru bila upravo zivotni poziv. Nastala je , dakle, na temelju direktnog I strogo objektivnog promisljanja unutrasnjih slicnosti I razlika, bez namjere ikakvog favoriziranja ili minimaliziranja, razlicitih vojnostrategijskih I taktickoformacijskih komponenti suvremenih armija, posebno imajuci u vidu Bosansku I Australijsku praksu. Stoga I sam naslov rada vjesto odslikava ta razlicita nasljeda, shvacanja I osjecanja vojnostrategijske I vojnotakticke problematike svagda kroz gotovo sentimentalnu vezu sa Bosnom I Hercegovinom I njenom Armijom koja je svagda u tim teskim trenucima novije povijesti izrazavala volju naroda I cije je vezivno tkivo bilo upravo Bosna I Islam kao dominantna ideoloska osnova a Bosanski Muslimani kao najartikuliraniji dio ukupnog stanovnistva Bosne I kao njegov vodeci dio koji je ,I jos uvijek jest ,izvjesni totalitet u malom. Uknjizeni rad sadrzi I dodatne historijske cinjenice iz autorovih istrazivackih dokumentacija. U vrijeme kada je na djelu svojevrsna reafirmacija metafizicke I vjerske tematike I kada smo preokupirani razlicitim temama religijske I metafizicke prirode dobro je imati jedan drugaciji pogled nego sto je onaj uobicajeni o jednom posebnom aspektu islamske nauke I Bosanske Zbilje. I upravo taj vojni aspekt o kojem autor govori brizljivo pokazuje da slucaj Bosne I njene drame jest zapravo jedan proces koji ukljucuje mnogo toga vrijednijeg od pukog konflikta iako je Bosanska Zbilja tokom dugog historijskog razdoblja a I u najnovije vrijeme bivala opterecena konfliktnim vremenima I dramatskim raspletima. Osnova za ovaj razvoj lezi u slozenosti desavanja I slozenosti odgovarajucih drzavnih uredenja u Bosni o kojima autor izravno ne govori upravo zato sto ih pretpostavlja poznatim. S obzirom na taj vojni aspekt ovog rada kolege Agima Dobrune ovdje je na djelu jedno misljenje da je posljednji rat za politicku, ekonomsku I kulturnu emancipaciju Bosne I Hercegovine, sto je Zbilja suvremene Bosne dostojna divljenja, moguce moralno vrednovati putem racionalne spoznaje jer upravo svagda moramo imati na umu da izvore posljednjeg bosanskog rata moramo smjestiti u podrucje socijalne djelatnosti ljudi cije elemente cine volja I samospoznaja Bosanskog Covjeka. Takav prilaz vidi u bosanskom ratu nesto ljudski-socijalno. Rat je rezultat djelovanja ljudi I odredenih socijalnih snaga, rat vode ljudi, teske posljedice rata osjecaju ljudi, pojedinci, socijalne grupe, nacije I najzad citavo covjecantvo. Naravno, moralno vrednovanje rata ne odnosi se samo na rat koji je u toku vec I na aktivne uzroke rata. Pa iako autor razvija vojnotakticke I vojnostrategijske teme na primjeru "Teorije Sfere" on svagda istice svoje poimanje koje suprotstavlja rat ljudskom moralu I dostojanstvu, vrijednosti ljudskog zivota, pravdi I dobru. Pa cak I pojam pravednog rata on kao da shvaca vise u smislu sinonima pojma "moralne ispravnosti", "moralne dopustenosti" pa I "postenja".S druge pak strane u posljednjem bosanskom ratu Bosnjaci su uglavnom branili sami sebe. I s obzirom na ovaj fakat autoru je vjesto poslo za rukom definirati bit Bosanskog Bica kojem je stvarna teznja bila teznja za samoodrzanjem. I autoru doista polazi za rukom iskazati stajaliste da zivjeti I odrzavati Bosansko Bice nije bilo nista drugo nego postupati prema zakonima vlastite prirode, a pridrzavati se zakona vlastite prirode u ovom slucaju je znacilo u stvari slusati zapovjedi samog Razuma koji nalaze da treba ocuvati I odrzati ljudsko bice. I s obzirom na ovaj moment posljednji rat u Bosni u kojem ucestvuju Bosnjaci ima upravo taj navlastito ljudski karakter. A to je za vrijeme trajanja rata u Bosni bilo izrazeno rijecima da nas upravo sam Alah iskusava . Sam Alah nas je iskusavao I mi smo konacno pokazali ljudsko lice I da smo dostojni Njega.Dakle, s one strane svih suvremenih komponenti danasnjeg ratovanja u kojem odlucujucu ulogu ima upravo tehnicki faktor, Bosanski Slucaj afirmirao je jedno staro nacelo, naime , nacelo da je rat zapravo vjestina prevare.Dakle, s one strane svake ideje da je posljednji bosanski rat voden u velikoj skali ili s one strane svake ideje da Bosanski Muslimani nisu bili vjesti u ratovanju u velikoj skali,a da su ipak uspjeli izvojevati seriju pobjeda nad dvjema velikim suvremenim I superiornim vojskama, ovdje se upravo pokazuje danas da postovanje Bozanskog Zakona, pokoravanje svemogucem Alahu I Njegovim naredbama I postovanje svetih naredbi Istine, bila ona Uzvisena, ucini da najposlje moc prelazi na jedan od naroda kojem je upravo Alah darovao uspjeh u skladu sa njegovim zaslugama I podario mu mudrost I znanje . Teorija sfere I njena formacijska primjena u pjesadiji nije bila od posebnog interesa sve do novijeg datuma. I u tome se sastoji sva vrijednost autorova stajalista jer je autor uspio prepoznati svu originalnost I specificnost ove teorije koju je on sada imao prilike primijeniti I u jednog posebnom vidu oruzane sile. Za teoriju sfere I njenu formacijsku primjenu u pjesadiji bitno je istaknuti da je ovdje SFERA takoreci polozena na zemlju. Tako je sada ono transcedentno postalo upravo imanencija oruzane sile. U pjesadiji I u pjesadijskoj vojnoj situaciji mnogo toga zavisi od konfiguracije terena, vremena I opcenito klimatskih I vremenskih prilika, tehnickog faktora I cjelokupne opreme I konacno stosta zavisi I od najznacajnijeg subjekta vojne situacije a to je ljudstvo, njegova moralna snaga I motivisanost. Dakle, Teorija sfere u ovom specijalnom vidu oruzane sile hoce iskazati da je za suvremene armije I suvremeni nacin vodenja rata u vojnostrategijskom, vojnotaktickom I operativnom djelovanju svagda od izuzetnog znacaja upravo MIMESIS prirode. Nama nije nuzno da potrazimo rjesenja vojne situacije samo u arteficijelnim rjesenjima kojima smo mi subjekat nego takoder ta rjesenja mozemo potraziti u samoj Prirodi koja vec i sama po sebi nudi odgovore na nasa pitanja. A ta rjesenja mogu biti nadena i u nasem oponasanju Prirode i njenih dogadaja.Pri tome treba imati u vidu upravo to da je SFERA ovdje misljena kao sama ta PRIRODA I kao sam ALAH kojem dugujemo moc zivota.Dakle rijec je o supstancijalnom prozimanju subjekta vojne situacije I samoga Boga na nacin da je uspostavljen identitet subjekta I supstancije koja je ovdje shvacena kao Sfera. Slucaj posljednjeg rata u Bosni I Hercegovini istaknuo je takoder I jos jedan bitan moment a to je da stvarna pobjeda u jednom ratu nije pobjeda ,nuzno, onoga koji je jaci I spremniji vec da je pobjeda svagda na strani onoga koji je ispunio stanovita moralna I ljudska zakonodavstva koja ce biti kasnije proslijedena na buduce narastaje I da suvremeni rat upravo s obzirom na TEORIJU SFERE nije samo rat OPASNOSTI u kojem smo svi mi moguce ZRTVE nego da suvremeno vodenje rata pretpostavlja IGRU opasnosti I LjEPOTE I da na suvremenoj skali ratovanja rat nije nista drugo doli beskonacna igra onoga koji je spreman na opasnost I ljepotu.Stoga bismo mogli reci da je pobjednik upravo onaj koji zadovoljava I esteticke uvjete jer pobjeda u jednom ratu nije drugo do otkrivanje sve sile I moci ISTINE, DOBROTE I LJEPOTE I nas uzitak u njima. Vojna nauka kako se ona promislja u Teoriji sfere zapravo je cjelokupna sinteza nasih znanja. Dakle tu konacnu sintezu I zadacu objedinjenja cjelokupnih znanja I taj zadatak sinteze cjelokupne spoznaje ima obaviti upravo vojna nauka. Dakle posve suprotno uvrijezenim suvremenim stajalistima prema kojima ta sinteza treba da se odigra u kibernetici , cjelokupnu zgradu nasega znanja I konacnu sintezu treba uvuci u vojnu nauku u kojoj je kibernetika samo jedan njen moment.Stoga vojna nauka danas treba da bude smjestena na ono pocasno mjesto na kojem svojevremeno bijase metafizika kao kruna cjelokupne filozofije. Dakle filozofija se ne dovrsava I ne rastvara u samostalnim specijalnim naukama na nacin da gubi svoje mjesto povlastene discipline duha vec se dovrsava u vojnoj nauci kao sintezi pratickih nacela, estetickih zahtjeva I nasih spoznajnih moci. A to su zadaci koji se postavljaju pred nas. Teorija sfere I njena formacijska primjena kako je ona obradena kod naseg autora koji je svagda bio upucen na primjer Bosne bez obzira da li je rijec o njenoj daljoj ili blizoj historiji zapravo je jedna prica o bosanskim ljudima koje obasja samo SVJETLO koje i nije drugo do slika samog Boga i njegove dobrote. Ono obasjava sve podrucje iznad svijeta, sve ono sto je okolo svijeta I sve ono sto je od svijeta. To se svjetlo po svemu proteze, svime se razlijeva, sve prozima. Prozimajuci sve, ono oblikuje i tvori. Sve ozivljava, sve sadrzava, sve odrzava, sve okuplja, sve ujedinjuje, sve usavrsava, sve obnavlja. Sve uscuvava te cini da ne iscezne u nista. Ova svjetlost je ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta Bosne. Ljepota svijeta Bosne. Radost svijeta Bosne. Smijeh svijeta Bosne. Od njega pogledu nije nista milije. Nista dusi radosnije. Nista zivotu pogodnije. Nista spoznaje dolicnije. Nista korisnije za djelovanje. Bez njega sve bi pocivalo u tmini, samo sebi nistetno, a nama nepoznato. Stoga to svjetlo Bosne jest prvotni uzrok svega naseg razmisljanja I osjecanja. Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac
bglavac
irida
edin.kecanovic
