Po onome što se sve tamo vidi ispalo bi da to nije umjetnost, ali se tu i tamo pojave neki ljudi koji se tim ozbiljno bave i u teatru naprave takve stvari da posumnjaš u svoju prvu tvrdnju i da pomisliš da je to ipak umjetnost. Samo kako se to rijetko zbiva mogli bismo utvrditi da teatar spada u umjetnost samo u izuzetnim slučajevima, dok je u većini slučajeva posao kao i svaki drugi samo nešto teži jer se izvodi pred publikom.

Sreća je tih teatarskih trudbenika da publika i nije previše zahtjevna pa se mogu izvlačiti na kolutanje očima, lamatanje rukama, galamu i izvođenje svakakvih neprirodnih kretnji pri čemu publika aplaudira zapanjena tolikom količinom bezumlja.
Pri tome im naravno pomaže scenografija, kostimografija, lijepa tiha muzika, prigušena rasvjeta i mrak u gledalištu tako da gledaoci mogu do mile volje diskretno spavati.

Najnezgodniji su posjetitelji koji hrču. Takvima ne bih preporučio posjete teatru, a moglo bi ih se i potpuno eliminirati kroz diskretno provedene ankete prije predstave.
Pitaš ženu hrče li ti muž, a muža kako stoji s ženinim hrkanjem pa ih nakon potvrdna odgovora ljubezno zamoliš da ne kvare atmosferu u gledalištu. Ne radi se samo o tome što oni hrču, jer to ne bi smetalo glumcima koji se deru u požudnom žaru stvaralačke igre, nego bi budilo druge ljude u gledalištu koji su već blaženo zaspali, i tako bi na vidjelo izašle sve strahote koje se događaju na sceni.
Mi, pravi teatarski ljudi smo samozatajni i nama ne treba vaša pažnja. Dovoljno je da platite ulaznicu da bismo mogli podmiriti troškove predstava i podijeliti plaće, a zapravo bi najbolje bilo da pošaljete novac poštom i uopće ne dođete. Time biste uskratili muke i sebi i nama.

Najgori posjetitelji teatra su savjesni posjetitelji ili ono što se zove stalna publika. Ti se kod kuće spreme, kao da će oni izvoditi predstavu, a ne mi. Pročitaju tekst, naprave svoju režiju, podjelu i onda naravno da su poslije predstave nezadovoljni i postavljaju pitanja na koja se uz najbolju volju ne može odgovoriti, kao primjerice :
Zašto Ofelija, tako slatka i draga curica, umire u četvrtom činu, a ne kasnije i da li je uopće trebala umrijeti ?,
Zašto je Nina obučena u crno, a stalno govori da je galeb? pa za boga gavrani su crni, a galeb je bijel... Objašnjenje da postoje i riječni galebovi koji vuku na crno naravno ne prihvataju kao ni objašnjenje da je kostimograf daltonist.

A kad se pojavi kakav nadobudni, moderni redatelj pa Otela obuče u ronilačku opremu, i pošalje na Cipar da lovi za lov zabranjene prstace, koji ubije Dezdemonu zato što ga je otkucala pomorskoj policiji onda nastane užas.

To tako ne može javljaju se u gnjevu i preko stranke Zelenih traže zabranu predstave zbog propagiranja kršenja zakona o izlovu prstaca i štetnog utjecaja na mlađu publiku. Kao da je teatar tako utjecajan medij da će navesti mlade na uništavanje podmorske flore i faune. Oni će izlovljavati prstace, činio to Otelo na obalama Cipra ili ne.

Ti su u stanju napraviti i frku oko repertoara i oko kvalitete predstave, kao da je to tako važno. Pa recite mi molim vas kad su to teatru uskraćene dotacije zato što repertoar nije valjao ili što su mu predstave nekvalitetne. Glavno je ispuniti broj predstava, a što se tiče finansiranja za teatre je puno bolje da je repertoar skučen, a predstave nekvalitetne. Na nekvalitetne predstave se troši puno manje para, pa ostaje više za osobne dohotke direktora, glumačkog ansambla i ostalih djelatnika u teatru.