Postoji u teatru i jedan paradoks koji sam nazvao paradoks socijalističkog finansiranja teatra.

Što se manje predstava radi u teatru i što su gore, plaće zaposlenika su veće. Teatar finansira država po broju uposlenih i po broju premijera za koje te poslije niko ne pita kakve su bile nego jesu li bile i ako su su se dogodile ma kakve one bile, novac poreskih obveznika sjeda na račun teatra koji je tu da zadovoljava kulturne potrebe dotičnih obveznika. Kako dotičnih obveznici nemaju baš kakve kulturne potrebe tako je najbolje igrati male predstave koje ne izazivaju velike troškove postavljanja, a zadovoljavaju potrebe ministarstva i kulturnih potrebnika.

U jednom su teatru jedne godine odigrali pet monodrama na praznoj pozornici i te su godine svi zaposlenici bili najbolje plaćeni.
Takav socijalistički zaostatak u kapitalizmu je neodrživ jer poništava strukturu i teatra i kapitalizma, ali koga to brine i zašto uopće promišljati takve defetističke tvrdnje.

Veselo! Veselo!
Postoji u kazalištu još jedan paradoks, bolje rečeno anakronizam. Naime, zakon o kazalištu. On postoji, u ovakom obliku, u jako malo kazališta u Europi, ali kako Hrvatska još nije u Europi formalno, a mentalno će u nju ući još teže taj će zakon biti jedan od onih koji će se posljednji promijeniti.
Da bi ušao u teatar čovjek najprije mora završiti Akademiju. Škole su kod nas prilično dobre i onima koji stvarno ozbiljno studiraju pružaju ozbiljne mogućnosti da mnogo toga nauče. Mala je greška koju bi se lako moglo ispraviti što one uče mlade cure i momke kako da postanu glumci, a ne brinu se ili se vrlo malo brinu, da postanu ljudi. Moja je teza da bi Akademija trebala pomoći mladiću i curi da postane čovjek, a onda će ona ili on u protoku vremena od sebe napraviti glumca.
Na Akademiju dolaze zdrava mlada djeca sa osamnaest, devetnaest godina sa široko otvorenim, naivnim očima ispunjenih žudnjom za pravom umjetnošću.
Do tridesete godine otpadnu samo neki dok se kod većine ta želja zadrži još neko vrijeme.
U četrdesetoj je svaki peti već odustao zamoren stotinama malih, loše plaćenih poslova u sumnjivim predstavama. U pedesetoj je odustao svaki drugi jer je mlin sastavljen od kazališnih repertoara i nerazumnih odluka uprave toliko jak da samelje sve osim stvarno, upornih, talentiranih i posvećenih teatru. U šezdesetoj se takve ljude može nabrojati na prste, da bi ih u šezdeset petoj bacili pod teški kameni kotač nerazumnog zakona i poslali u mirovinu. Glumce bi trebalo slati u mirovinu po umjetničkim dostignućima, pa bi neki u nju trebali otići već u četrdesetoj, a neki bi i u sedamdesetoj mogli nositi repertoare.
Kao prvo glumac koji se uspio održati u formi i koji je čitav život ozbiljno radio u tim godinama već sve zna i od takvog glumca mladi glumci mogu naučiti više u toku rada na predstavi, za dva mjeseca, nego na bilo kojoj školi za cijeli semestar.
Kao drugo ti su ljudi veza između teatra i publike i stare publike i nove publike i na neki način su simboli dobrog teatra, dobre tradicije teatra. I umjesto da ih se koristi kao izvore znanja i hodajuće spomenike kvalitete i upornosti njih se otprema u mirovine iz samo birokratima poznatih razloga. Mladim se glumcima oduzimlju uzori, a publici sjećajna spona s teatrom.
Poslije ih viđamo kako igraju u nekakvim putujućim družinama, teatrima i grupama još uvijek na višoj razini sa još uvijek više talenta, entuzijazma i energije nego većina mladića mlađih od njih po trideset godina.
Njih nema mnogo, ali bi ih se moralo čuvati kao malo vode na dlanu kao primjere dobrog života i kao nadu mlađim glumcima da se može uspjeti i da nije svejedno radiš li u životu dobro ili loše.
Evo vidite dosežem izvanrednu razinu razmišljanja mada posljedice ne bi bile ni bolje ni
gore da sam rđavo razmišljao.
Veselo! Veselo!
Kazalište se sastoji od zgrade kazališta, glumačkog ansambla, direktora, dramaturga, scenografa, kostimografa i radnika u kazalištu ( binski radnici, rekviziteri, stolari, frizeri, maskeri, električari, portiri i administracija).
Direktor je jedan, redatelja, dramaturga, scenografa, kostimografa može biti dva i više, a ansambl se sastoji od deset, dvadeset, trideset glumaca zavisno od veličine kazališta.
Pomoćnog osoblja i administracije mora biti barem tri puta više nego članova ansambla. Zašto je tomu tako nitko ne zna, ali je tako.
Od trideset ljudi u ansamblu desetorica stalno rade i oni vuku repertoar na svojoj grbači. Desetero radi povremeno i manje role, a desetero prima plaću i ne radi ništa.
Poznajem glumce koji su po trideset godina u teatru, a ne poznaje ih ni njihova redovna publika, pretplatnici.
Ansambl je obično podijeljen u dvije-tri grupe okupljene oko najboljih mediokriteta i još dva tri individualca koji ne pripadaju ni jednoj grupi pa su već u početku odbačeni i mogu mirno piti u kazališnom bifeu, jer u podjelu mogu ući samo preko leša vođe najjače grupe, kojoj se obavezno priključuje i direktor da bi sačuvao funkciju. Kako šef najače frakcije ne umire individualci od kojih je nešto i moglo biti postaju notorni alkoholičari, legende kazališta u kojem će sigurno doživjeti mirovinu. Nisam čuo da je netko dobio otkaz u teatru i pošto sam već u godinama vjerojatno neću ni čuti.