Utisci iz kazališta
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže me za grlo.
Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", samo gledaoc, koji nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz, što se događa u šestom činu, činu koji nije napisan ni režiran, o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike.
Tada uskrsavaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice i držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin, kralj i podanik.
Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju, na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava tuga obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova, istinski uzvišeno je spuštanje zavjese,
trenutak tišine, a onda žamor. Gledaoci odlaze, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivaju Život.
Oblačeći kapute obično zaboravljaju osjećaje koji su ih prožimali proteklih dva sata, ne razmišljaju o liku s kojim su se identificirali, o riječima koje su željeli u tekstu promjeniti, tekstu koji ih je podsjetio na njihov život. Vraćaju se životu kao da se ništa nije dogodilo i nisu svjesni da su u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da su doista kupili trenutke potpunog buđenja, doživjeli svoju renesansu, proljeće, buđenje nečeg nepoznatog u sebi, spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja.
Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice.
Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.
Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad doista poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima.
Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji.
Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost u našu svijesnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa zatomljene strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila razumjevati osjećaje drugih, razumjevati govor moga i tuđeg tijela.
Danas mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja, samoodgovornosti i samokritike u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog su sebi i pokušavam biti zvijezda vodilja pacijentima koji taj osjećaj žele naučiti osjećati.
Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvijetove treba znati sasušiti u sebi i pretvoriti ih nostalgičnu misaonu sliku koju ćemo pamtiti.
Neka to bude misaona slika trenutačne sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom cvijetova sna.
Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu.
Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih prepreka u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi oko nas.
Teatar kao terapija, ima smisla ako svijesno spoznamo osjećaje koji su se u nama javili u vrijeme gledanja predstave i ako tim osjećajima darujemo lice onoga glumca koji je svojim tekstom taj osjećaj u nama probudio.
Pamtimo to lice, nazovimo ga imenom osjećaja ili imenom anđela čuvara naše kreativnosti, jer tako zatomljene emocije preobražavamo u svijesni osjećaj koji ćemo pospremiti u riznicu sjećanja.
Potražimo uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi, pretvorimo ih u glumce koji će za nas odigrati predstavu našeg dosadašnjeg života. Tada možemo s glumcima u našoj glavi, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, tuge, straha, nezadovoljstva i bijesa.
Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da bi spoznali da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.
Oživjela emocija, svjesno spoznati osjećaj koji se širi tijelom je mjerna jedinica naše kreativnost, umjeća našeg življenja.
Kada te osjećaje oživimo u sebi, ne treba ih se bojati, nego procesima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, otkriti njihov izvor, spoznati uzrok njihovog postojanja.
Iako su to ponekad utvare koje smo iz osjećaja straha zatomili u podsvijest, upravo tim utvarama treba dati svoju krv, doista vrisnuti, osloboditi se straha i onda ih pokušati oblikovati u željeni emocionalni izraz.
Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, snagom našeg osmjeha, izrazom naših očiju postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti kako i na koji način u potrebnim životnim situacijama, iskazati našu ljutnju i naš bijes, a da pritome ne vrijeđamo druge, da se ne služimo niskim udarcima povrijeđenog uma čime dokazujemo samo svoju nemoć i nesigrunost.
Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje cilja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja.
Vivaldijevo proljeće i Smetanina Ma Vlast bude u nama ugodu rađanja nečeg novog, to su melodije kojima možemo pobijediti umiranje snova, osjetiti ljepotu buđenja davno potlačenih ili zaboravljenih osjećaja.
Osluhnimo ove vječne melodije i osjetimo ljepotu buđenja sreće i ljubavi u nama. Pretvorimo svoj osobni teatar potlačenih osjećaja, u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale nesvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo.
Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja.
Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama.
Ljubav, taj najvrijedniji osjećaj koji posjedujemo, je san i java, ljubav je čudesna droga, čije je sjemenje onog davnoga dana Bog pružajući svoju ruku, prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, pupa svakoga svitanja novim cvjetovima.
Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.
Glumci u teatru i vječne melodije stvaraju za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo ljepoti emocionalnog uma, divimo se kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva.
bglavac
edin.kecanovic
