Dok se ovo stanje ne osvijesti u neznanju smo što činimo i tako obilato uništavamo sami sebe i svoje bližnje. Nema daljnjih. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, a ja to ipak činim pa se bojim da se to što činim ili ne činim ne otkrije. Ali kad to zna atmosfera, a zna, zna i svaki čovjek što sam napravila. Znanje je preneseno kroz udah. Ja ne mogu zapravo ništa sakriti ni od koga niti od mene može iko išta sakriti. To mi daje iskrivljenu informaciju. Sada razumijem. Podsvjesno svi znamo da ovdje nismo sigurni. Vibracija je to iz zemaljske okoline. To je majčina poruka. Strah za svoje potomstvo. E, majčice, sigurni smo. Rado bih poslala ovu poruku cijelom čovječanstvu. Ali ja ne nadzirem svekoliko zemaljsko oružje, koje je prijetnja sigurnosti cijelog planeta. To je uvjerenje gotovo svakog odraslog čovjeka. To uvjerenje lebdi u zemaljskoj atmosferi i hrani strah i potiče osjećaj nesigurnosti za sretnim i bezbrižnim životom.Tako nastaje strah.

Znanje iz prošlosti stvara potrebu da se zaštitimo u sadašnjosti zbog budućnosti. Moje znanje iz prošlosti u fizičkom očitovanju nije bilo dobro. Vibracije o opasnosti koje sam primala iz zemaljske okoline to potvrđuju. Sigurnost  zemaljske populacije je na klimavim nogama.  Kako stvoriti sigurnost, dobro znanje i mir za sve ljude svijeta? Kako se vratiti u sada, osigurati slobodu i osloboditi se dvojbe? Uspostaviti kontakt sa samim sobom sagledavanjem svojih lažnih stanja svijesti putem iskrenosti ili istine.

Kako? Lijepo, jednostavno odabrati da ću živjeti po istini. Jučerašnjicu i događaje koji su prošli u neistini ostavljam iza sebe, neću im se vraćati. Danas ću odabrati da uživam u svakom trenutku svoga postojanja bez straha da na to nemam pravo zbog učinjenih pogrešaka u prošlosti. Uostalom o tim pogreškama nitko nema spoznaju osim mene, a i ako ima, to nema veze sa mnom. Svatko ima vezu samo sa samim sobom, a ja sam mu samo ogledalo njega samog. Ja sam svoje pogreške hranila svojim prisjećanjem i skrivanjem istine o njima, ja ih mogu i zaboraviti ako hoću, a hoću. Tako isto može i drugi čovjek zaboraviti svoje pogreške, jer ga ja više neću na njih podsjećati. Svojim priznanjem podsjetit ću ga da živim u istini. Sutra je i tako budućnost koja mi je nepoznata. Željno i odlučno očekujem novi dan u kojem ću odabrati živjeti aktivnosti koje će mi darivati radost, sreću, zdravlje, blagostanje, zadovoljstvo onim što sam stvorila i što ću još svojim životom ostvariti. Bez obzira na fizičko očitovanje, moj život se neprekidno transformira iz oblika u oblik. Živjet ću u ovom ili u nekom drugom obliku. Svaki oblik života ima svoje specifičnosti i svaki je zanimljiv na svoj način. Sličnosti se privlače poput magneta.  Jučer i sutra ne mogu živjeti, sada mi je to potpuno jasno. To je dvojba koja potiče nesigurnost i oprez. Ostaje danas bez brige za sutra. Bez brige za sutra.

http://angelija.blog.hr/