Datum objave: 22.11.2018

Noć u pustinji. Dugo je koračao, sve dok se u daljini napokon nije pojavilo tanašno svjetlo logorske vatre. Srce mu je poskočilo i ubrzao je korak. Dočekala su ga ozarena lica Braće po Duhu, a čaj od mente već je bio spreman.

Udobno se smjestio, promatrao zvijezde i uživao u osjećaju zaštićenosti i dubokom duhovnom miru.  Nisu puno pričali, pao bi tek pokoji komentar na koji bi se svi nasmijali.

Došlo je vrijeme, energija tik pred svirku je pojačana i gotovo opipljiva.  Svatko uzima instrument i započinje usredotočeno sviranje i pojanje. Zvijezde kao da su odgovorile na pjesmu, uzvrativši još življim sjajem.

Braća su svjesne važnosti povezanosti sa Stvoriteljem i u ime cjelokupnog čovječanstva održavaju komunikacijski most.  Zvuk je sredstvo komunikacije, on je istovremeno i materijalan i nematerijalan, savršen kanal za kontakt s višim duhovnim sferama.

Zadaća Braće je da mole za ljubav i svjetlost,  da dođe dan kada će se svi ljudi prisjetiti Velike Istine. Jer čovječanstvo tone u zaborav, sve više obuzima ga stanje svijesti nalik snu, što predstavlja opasnost po sam naš opstanak. Kad bi dijete koje se igra u parku zaboravilo na svoje roditelje i odlutalo, to bi bila opasna situacija. Upravo to se događa čovječanstvu, jer zaboravlja Boga i usmjereno je gotovo isključivo na materijalno, gazi sve ono što je sveto, prirodu, životinje i u konačnici samo sebe. Takvo stanje mora prestati, a odgovornost je na svima nama.

Zašto je molitva potrebna? Ne radi se o tome da Bog treba čuti naše molitve kako bi ih ostvario, već je molitva prije svega čin prisjećanja, to je naš zadatak kako bi dvosmjerni duhovni kanal bio otvoren i kako se svjesnost jedinstva ne bi izgubila. Potrebna je tvoja voljnost jer Bog ti se neće nametati. Misao usmjerena na Boga svjesno te povezuje s Njim, sa svime što jest. Kada kažeš “Bože, molim te da…” time zapravo govoriš “Bože, ja sam te svjestan.” A čim si svjestan, to čega si svjestan Jest, to postoji u tvojem iskustvu.

U jednom snu sanjao sam Sai Babu. Bio je daleko, tek jedva vidljiv odraz. Da bih ga bolje vidio popeo sam se na zid ( i shvatio da me taj zid u potpunosti okružuje i da predstavlja moj ego). On je bio izvan zidina, u vanjskom svijetu slobode. Upitao sam se zašto je tako daleko i hoće li mi se približiti. I taj tren on je napravio nekoliko koraka. Ponovilo se ovo nekoliko puta, sa svakom  mojom željom on je bio bliže i bliže. "Prići ću ti onoliko koliko mi dozvoliš..." - kao da sam čuo Njegove riječi.

Zidine koje nas okružuju mi smo sagradili,  ego je naša tvorevina, a ne Božja. Jednako tako,  na nama je da taj zid srušimo. Tempo rušenja također ovisi o nama.

U jednom drugom snu sanjao sam sestrinog mačka Bucu kako mi govori - “kada pomisliš na mene s ljubavlju ja ti dolazim”.  Buco mi je u jednoj jedinoj rečenici, u maniri zen majstora, prenio sve ono što trebam znati o polju jedinstva, zakonu privlačenja i rezonance.

Tajno mjesto u pustinji prebiva u svakome od nas.  Kako bi došli do njega potrebno je osloboditi se svih misli, emocija i usredotočenosti na vanjski svijet. To se postiže povlačenjem u meditaciju, a najbolja je ona koja te povezuje sa vlastitim srcem. Pritom, tiha pjesma srca, izvedena u sebi ili na glas,  pomoći će nam da dosegnemo duboki mir, u kojem se Bog obznanjuje.

I tada, naša radost nije samo naša radost. Pojedinačna zrnca pijeska tvore pustinju,  pojedinačne zvijezde tvore nebeski svod, a pojedinačna ljudska srca tvore bratsku zajednicu.

I sve dok i zadnje  ljudsko biće ne bude duhovno probuđeno, Braća će pjevati i svirati, glasno i šutke moliti, negdje duboko u pustinji.

blaga kiša sipi
stapa se sa suzama ratnika

blato pustinja krici tišina
topla je ova zadnja noć

na razmeđi sna i jave
odlazim vraćam se ponovno odlazim

 

Autor: Daniel Postružin

INDIGO SVIJET