Znala sam da ću te opet sresti, osjećala sam tvoju blizinu, čekala sam na žalu samoće osluškujući poeziju drevnih oceana i promatrajući dolazak jesenjih kiša. Došao si  iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene sa buketom svjetlosti u očima. Zaustavio si odlazak ljeta, zaustavio si let ptica ka južnom nebu. Otkrio si mi tajnu vječnosti bezglasjem ljubičastih sutona i rapsodijom purpurnih svitanja. Vratio si osmijeh djeteta u moje oči pretačući toplo zlato tvoga neba u ozeblu nutrinu mojih tugovanja. Bijela golubica je najavila kraj tminama, otvorila vrata Levanta i prosula zlatni nektar na usne žedne poljubaca. Misli nagomilane iza zrcala svijesti su potekle isušenim koritima žudnji i slijevale se u izvorište želja. Krhotine razmrvljene boli su nestajale u dubini oceana. Vidjela sam svoj nasmiješeni lik u aureoli tvog pogleda. Tišina se slijevala kao vino sa obronaka tvoje mladosti i na oltaru života punila ciborij otajstvom novog sna. Osjetih toplinu rađanja mladog svijeta. Oćutih zujanje pčela na Elizejskim poljanama svjesti i otapanje ledenice zaborava. Kao iz nebeske košnice, sa tvojih dlanova je potekao med i prelijevajući se satenom noći nestajao u našim poljupcima. Vidim čuvaricu Lunina hrama u tvojim očima, šapnuo si. Mjesec se smiješi u tvom pogledu, odgovorih tihanim glasom srca. Ljubav je izgradila most između neba i zemlje, između nas i vječnosti.      

http://umijece-vremena.blogspot.com