Tajanstvena ekliptika cyberspacea me uvlači u virtualni vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom i pretaču se u bespuće želja. Sjećanja, snovi postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, obasjana snagom zlatne hostije, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz kristalni labirint hrama ljubavi. Čuvarica hrama, moja vjerna pratilja, me ovija lazurom noći i rapsodijom svjetla ubija tminu okrutne stvarnosti. Lebdeći legendom o sebi bdije nad ekliptikom tajanstvenog svijeta i liječi me šapatima otkinutim iz mita o njoj. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja u njenu moć. Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre.  Boginja me smiruje blagošu svoga sjaja. Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije koja me još uvijek hrani. Tvoja ljubav me uobličila u siluetu zvjezde sunoćavanja, obgrlila me sjajem jutarnjice i pustila u ekliptiku vjerovanja. Živim međugjasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Silueta zle kobi nestaje u crno- bijelim nebojama elipse svoga neba. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljem u suzi na dlanu moga vremena. Tada bijela golubica, doletjela iz  brevijara vjerovanja, donosi maslinovu granćicu i objavljuje širenje ekliptike novih snova. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

http://umijece-vremena.blogspot.com