Poslije Aninog samoubistva psihoanalitičar i ja smo pokušali sjedinjenim snagama razotkriti značenje i snagu VATRE koja je progutala Anin život. Jednoga dana mi je dao zapis koji je pronašao među Aninim skicama. Na požutjelom papiru ispisanom nekim, meni nepoznatim rukopisom je stajalo:
"Svijet je nekada bio sretniji nego danas. U tadašnjem svijetu se godina isto sastojala od 364 dana i dani su imali 24 sata. Bio je bezgraničan i beskrajan, njime su se ljudi slobodno kretali i u njemu nije bilo noćnih utvara. U sredini svijeta je bila samo jedna metropola.
Njeno ime je bilo Ta- Land, grad čudesa. To je grad o kojem su mnogi do mene već pisali. U gradu Ta- Land sunce nikada nije zalazilo do kraja i nikada nije bilo noćne tame. Prelazi između dva dana su bili sumraci u kojima se sjaj svjetlosti uvijek nazirala. U tom gradu nije bilo niti jutarnje glavobolje jer su Fortuna i Migrena udružene sa suncem i mjesecom tkale materiju ljepih snova. To je bio grad sretnih ljudi. Gradom Ta- Land je vladao car čija je jedina želja bila pobjediti prolaznost, ostvariti vječnosti i besmrtnosti u kojima sreća nikada ne prestaje. To je bilo u vremenu prije nastajanja "Corpus hermetikoum", prije pisanja "Tabule smaragdine" prije nego je ljude zaveo sjaj zlata i oni ga poželjeli stvarati. Cara je zanimao život. Želio je sudjelovati u stvaranju prirodnih zakona i zaustaviti umiranje. Našao se u magičnom labirintu svojih misli iz kojeg je tražio izlaz. Pošto je to bilo vrijeme kada nije bilo ničega do vode, vatre, zraka i zemlje on je počeo mješati te osnovne elemente nadajući se da će stvoriti kamen mudrosti iz kojeg će kao na traci teči život. Danima je sjedio zatvoren u velikoj hermetički zatvorenoj prostoriji i iz tame stvarao svijetlo, a u njegovoj glavi je nastajala oluja, bljeskalo je i grmilo. Odvojivši se od sunca i mjeseca on je ušao u migrenino carstvo i upoznao strahove svoje podsvjesti. Podnosio je tu strahotu u nadi da će jednoga dana iz epruveta izaći osnovna materija kojom će pobijediti smrt. No kako je vrijeme prolazilo shvatio je da njegovo tijelo stari, osjećao je nezaustavljivu prolaznost života, ali nada ga nije napuštala, nada da će ipak uspjeti zaustaviti taj proces. Izašao je iz laboratorija da udahne svježi zrak i da odmori oči. Sunce se smješilo nad njegovim gradom i on u tom trenu shvati da je sunce vječno. Poželi napraviti most kojim će moći odlaziti do vladara neba i sjediniti se s njim.
"Zapalit ću vatru i pokloniti se bogu sunca, izmješat ću zemlju i vodu i stvoriti novu materiju kojom ću namazati tijelo da blješti kao sunce i preskočit ću plamene jezike i snagom volje uzdignuti u vječnost." mislio je dok je ponovo u tamnoj prostoriji zemlji dodavao vodu i sve spajao sa zrakom koji je dobivao novi miris. Nova materija je sjajila crnilom nečeg do tada nepoznatog i bila je mekša od zemlje a gušća od vode. Njegovi podanici su zapalili vatru na glavnom trgu grada. Narod se skupio da prisustvuje nastajanju vječnosti. Blještav i sjajan, obasjan suncem koje i toga dana nije zalazilo car je stao pred vatru i okupljeni narod. Oko njega se širio nepoznati miris. Narod je bio omamljen mirisom i sjajem careva tijela. Podanici su donijeli veliku posudu i postavili je pored vatre.
"Tko želi poči sa mnom u vječnost mora se namazati ovim eliksirom i pratiti me na mom putu ka suncu." uzviknuo je car i skočio u plamen. Zrak se je miriso njegovim tijelom i narod krenu za njim. Jedan za drugim su se mazali eliksirom i skakali u vatru.Energija njihovih želja se oslobađala i punila prostor. Tijela su nestajala u sjaju vatre koja je postajala sve veća, širila se trgom i ulicama i u jednom trenu, tutnjajući i tresući se, grad se odvoji od svijeta i kao velika goruća kugla nestade u kaosu univerzuma. Svijet je ostao netaknut, ali je dobio prvu zvijezdu na noćnom nebu. Od toga dana je prošlo puno tisuća godina. Mnogi gradovi su nastajali i slijedili primjer Ta- Landa. Zvijezde su punile nebo. Gradovi blješte noćima, njihovi stanovnici žive vječni život i još uvijek pozivaju hrabre da ih slijede. Kada se ohrabrite i odlučite postati dio vatre, osnovnog elementa iz kojeg sve nastaje, ostvarujete proces kvantizacije i možete putovati svjetovima. Ovaj u kojem mi živimo je postao premalen za snagu naših misli. Tu smo skučeni i često ograničeni bezimenim bolovima i osuđeni na bolno čekanje kraja. Zaustavimo mukotrpno umiranje, jer više od pola života provodimo u mračnom carstvu noćnih utvara."
"Pa ovo je doista poziv na samoubojstvo." skoro sam vrisnula kada sam pročitala tu stravičnu priču.
Suprug me je pogledao začuđeno odlažući knjigu koju je čitao:
"Ah ti doista ne možeš prestati razmišljati o Ani, kasno je prekasno.........."
"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah
Ljeto se rasplamsalo u svom punom sjaju. Nebo je noćima bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se energija koncentrira i puni praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o pokretu i njegovom umjeću postajale sve konkretnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su sjali i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prorodnim redosljedom.
"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah
"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."
"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"
"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."
"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav. Kada uđem u ordinaciju nastaju nove slike i ja iz trena u tren osjećam vrenje mog bića iz kojeg nastaje energija koja me čini čovjekom." rekoh zamišljajući nas spojene u zlatnog Ouroborosa.
"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti." pogledao je u nebo i nastavio
"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."
"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.
"Molim te nemoj si ponovo početi razbijati glavu s samoubistvima."
"Ne, neka ovo bude samo igra naših misli. Što ako je Anin mentor bio jedan od onih alkemičara koji su stvarno željeli i vjerovali da mogu stvoriti zlato i tako zavladati svijetom?"
"Što smo onda po tvom mišljenju bili ja i ti u tom vremenu?" pogleda me smješeći se.
"Mi smo sigurno bili oni koji su u procesima tražili drugi dio svoga bića i možda smo slavili alkemijsko vjenčanje poslije kojega smo.............."
"A možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.
"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa. Mi stvarno moramo još učiti da bi se mogli sukobiti sa ljudima kao što je bio Anin mentor. Njihovi umovi su poprilično obrazovani. A obrazovani zli umovi su opasni"
"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u tom alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti da svatko u sebi nosi Ouroborosa, onu zmijicu koja sama sebi grize rep. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.
"Otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja. Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića."
"Ti želiš reči da misao mora postati sredstvo za komunikaciju duša, tijelo, svijet u kojem živimo. Ono veliko "Ja" u nama neprekidnim titrajima životne energije, spoznaje tog uljeza u nama. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja i pravilnog djelovanja."
On je šutio promatrajući treperenje očiju neba i ja nastavih.
"Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. Dakle i animus u meni je misao koju još nisam definirala."
"To ti je alkemijsko vjenčanje, spojiti misli, ovladati emocijama i sjediniti ih u osjećaje. Filozofsko razmišljanje je u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno. Ono treba ponovo postati praksa. Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela. Pri filozofskom razmišljanju, često dolazi do smetnji u obliku drugačijih, tuđih misli. Misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do istinskog alkemijskog vjenčanja."
Taj razgovor je u meni otvorio novu sliku stvarnosti. Činilo mi se da sam iz tog dialoga naučila mnogo više nego iz slaganja znanja čitanjem studija o novonastajućoj znanosti. Da bih pomagala pacijentima moram prvo sama u sebi spoznati tuđe misli, pretvoriti ih u svoje i onda oblikovati svoj svijet.
bglavac
irida
edin.kecanovic
