Datum objave: 28.08.2014

Prijatelji s raznih strana dobrih godinu dana pričali su mi o toj sauni. Kako su bili u njoj, kako je super, kako je moćna itd.
Onda sam na nju nabasao i u knjizi "Nema vremena za karmu", čiji sam izdavač za Hrvatsku. Dakle, bilo je krajnje vrijeme da osobno vidim o čemu se tu radi. Prilika se brzo ukazala. Goran me prilikom jedne rođendanske proslave pozvao da mu se pridružim. Jedna manja grupa ide sutra rano ujutro, a u autu se otvorilo mjesto baš za mene. Ajoj, noćas ćemo kasno u krpe radi proslave. Tko će se uspjeti probuditi? A ništa, nije ni prvi ni zadnji put. Ujutro krećemo!
"Ponesi ručnik i opremu u slučaju da padne kiša" - slijede Goranove upute.

Eh, ta putovanja. Mrska su mi jer mi se poremeti energija i probavni trakt. I tih mizernih nekoliko sati što sam mogao odspavati, ja naravno od uzbuđenja nisam iskoristio. Cijelu noć gotovo nisam oka sklopio. Plus što je počela padati kiša. Divotica!

Najradije bi nazvao Gorana i sve otkazao, no Goran me, kao da osjeća moja kolebanja, preduhitrio. "Čuj, imali smo mali problem. Čovjek koji nas je trebao voziti je odustao u zadnji čas. Neće ići s nama, no uspio sam nažicati starog da nam da auto. Stižem po tebe za 10 minuta". Nema druge, ipak se ide.

Nakon susreta s ostatkom ekipe i upoznavanja i nekih meni novih lica, dva auta krenula su put Gorskog kotara. Svi smo bili malo uzbuđeni jer nam je ovo svima, osim Goranu, bio prvi put da idemo u ovakvu vrstu saune. Voditelj saune, nazovimo ga šaman, dočekao nas je u svojoj drvenoj kući i odmah na prvu počastio dobrodošlicom u obliku "A... vi ste reikisti. Sve je to za kurac."
Nijemo smo se pogledali i gotovo pali u trans od smijanja. Bilo je to prvi od nekoliko desetaka puta spominjanja dotičnog muškog organa kojim će nas naš šaman bespoštedno častiti u svakoj zgodnoj i manje zgodnoj prilici.
Nitko od nas već godinama nije aktivno radio reiki, ali njegov je komentar očigledno pucao na našu mlitavu i nemuževnu energiju. Sve nas je to vraški zabavilo jer se naša ekipa voljela zezati na vlastiti račun i duhovnost kao takvu i bilo je jasno na prvi pogled da će ova dva dana, koliko ovdje planiramo boraviti, biti urnebesna.

Slijede kratke upute od našeg šamana te se upućujemo u obližnju šumu. Na maloj zaravni je sagrađen drveni koral sa stupom u sredini, a koji služi za održavanje indijanskih plesova. Nedaleko korala nalazi se lodge, niska kružna nastamba presvučena šatorskim krilima i dekama sa zemljanim podom prekrivenim slamom. Dok redom zavirujemo u unutrašnjost ove improvizirane nastambe, počeli su padati komentari.

"Ovo izgleda ko štala. Užas."
"Kaj je ovo? Ne bum ja na toj zemlji sjedil. Smrznuli bumo se."
"Ma kaj bi se smrznuli. Nutra ide vruće kamenje. Malo je prljavo, al preživjet ćemo."
"Dokažite da ste alfa mužjaci. He he."

Našu nevjericu razbija šamanov poziv. Vrijeme je da se pripreme drva za vatru. Svatko od nas također mora odabrati dva oveća kamena. Slijedimo upute i svaki od kamena podižemo visoko u zrak i nudimo ga prostoru Sjevera. Zatim kamen polažemo na srčanu čakru i sa zahvalnošću u njega utiskujemo svoju želju.
Kamenje smo uredno složili na pomno pripremljeno ložište i zatim počinje paljenje vatre. Dok visoki plamen obavija kamenje počinjemo s bubnjanjem i plesom. Ritmično bubnjanje nas postupno prebacuje u prošireno stanje svijesti. Početna nesigurnost i sram brzo se razbija i mala skupina pleše kao sumanuta. Nikoga više nije briga promatra li ga itko, mi postajemo oslobođeni pokret i svatko slijedi svoj unutarnji ritam.
Sat vremena plesa učinio je svoje, osjećam kako mi je krunska čakra otvorena. Voditelj nas poziva da uđemo u saunu. U obližnjoj kolibici se skidamo do gaća i zatim po zimskoj hladnoći brzo pretrčavamo u saunu.

Šamanovi pomoćnici, smiješno zbunjeni lokalni dečki iz sela, potom ubacuju desetak vrućih kamena u rupu u središtu saune. Vješto pokrivaju ulaz i mi ostajemo u mrklom mraku u kojem se vidi jedino isijavanje užarenog kamenja. Prizor jako ugodan oku. Šaman, kao da je željan da nas čim prije izvede na pravi put, odmah kreće s iniciranjem prostora putem svetih zaziva i na kamenje baca kadulju čiji nas dim u potpunosti obavija. Od intenzivnog mirisa preokreće mi se želudac i imam osjećaj da ću se ugušiti. Sori, nisam ovo nikad prije doživio. Nastalo je vrpoljenje. Netko pušta zvukove nalik povraćanju, ali ništa se ne vidi u mraku pa ne znam od koga potiču. Daljnje posipanje kamenja vodom diže golemi oblak pare. Zapuhuje me udar vrelog zraka. Ja ovo neću izdržati, mislim si. Rijeka znoja slijeva mi se niz tijelo. Prpošna i nestašna grupa daje si oduška i pomalo pretjeruje. Svako malo začuje se neki vrisak, mumljanje, roktanje, smijurenje, ali i poneki ozbiljni uzdah.

Voditelj saune otvara energetska vrata Sjevera i daje nam instrukcije. Svatko od nas naglas mora zaželjeti želju. Ekipa je jedva dočekala. Navalili smo na ljubavne i poslovne želje. Tu i tamo pala je i koja nadobudna u stilu "molim te, dragi Bože, za prosvjetljenje", ali bilo je jasno radi čega smo ovdje.

"Sada ćemo duboko disati", slijedi uputa. Lakše je reći nego učiniti jer je zrak toliko vreo da se zapravo cijelo vrijeme suzdržavam od disanja. Nije mi jasna ova logika, ali jebaj ga, tu sam gost, došao sam svojevoljno pa odlučujem slušati domaćina. Krenulo je duboko disanje sa zadržavanjem daha, energija mi ubrzo probija kralježnicu, na trenutak zapinje u solarnom pleksusu, da bi zatim nastavila put i smjestila se u srčanoj čakri. Suze mi se, uslijed razbijanja emotivnih blokada, slijevaju niz lice. Iako je mrak i nitko me ne vidi, pomalo se suzdržavam.

Tibor, najmlađi od nas, glasno zapomaže. Čuvši malog kako halapljivo guta vodu koju je maznuo iz šamanovog vjedra za zalijevanje kamenja, tresnuo sam ga po rebrima kako bi mi proslijedio gutljaj. Mali je genijalac, pomislih. Ali nenadano osvježenje je kratkotrajno. Vrućina je odavno prešla granicu izdržljivosti, ima oko 100 stupnjeva, po šamanovim riječima ima i više (je l' to uopće moguće?), a tek smo na drugim vratima, prostoru Juga. Isuse mili, pomozi mi. Za ovo nisam bio spreman, a šaman kao da hvata moju misao i, zakleo bih se u to, još namjerno pojačava vrućinu. Vidim da mu je spika malo pomaknuta, kužim da moraš ostaviti autoritativni dojam, ali pitao sam se koliko je ovo nabrijavanje vrućine razborito.

Otvaranje prostora Zapada dočekao sam ležeći na podu. Glava mi je među nogama i borim se za zrak. Na trenutke gubim svijest i svjetleće siluete prolaze saunom. Nemam snage pozabaviti se ovim vizijama jer mi uistinu nije dobro. Moje fizičko tijelo posustaje i uvjeren sam kako sam na rubu smrti. Neki prkos u meni me fila zadnjim atomima snage... 
 
Lodge inače simbolizira maternicu u čijem okrilju moramo provesti devet mjeseci (ne želite čuti rječnik kojim nam je šaman ovo opisao). No Tibor i ja ipak posustajemo. Na svu sreću, Tiborovo ozbiljno zapomaganje je uspjelo. Pomoćnici otvaraju saunu kako bi Tibor mogao izaći. Iskorištavam priliku i pitam šamana mogu li i ja mogu zbrisati van, na što ovaj kratko i bahato odgovara - "Idi, dok se ne rodiš".
Ostatak ekipe ostao je unutra svega desetak minuta duže, no za mene i Tibora je sauna, na svu sreću, bila gotova. Dva "prerano rođena" djeteta zadovoljno su disala punim plućima.

Dok mi se vrućina isparava iz tijela, sjedim na drvenoj klupi i razmišljam o svojem "prijevremenom rađanju". Što se zapravo dogodilo u sauni? Iako teško podnošljiva, nevjerojatno je kako se uslijed vrućine učinkovito postiže energetsko otvaranje i pristup višim dimenzijama. Ovakva sam iskustva do tada obično imao za vrijeme prakticiranja kundalini joge.

(Tek koju godinu kasnije ova priča u vezi s vrućinom u potpunosti mi se razbistrila tijekom prakticiranja čuvenog "procesa prisutnosti" autora Michaela Browna, gdje on detaljno objašnjava učinak vrućine na emocionalno/energetsko ustrojstvo čovjeka.)

Dok ostatak ekipe izlazi iz saune, primjećujemo kako iznad nas leti orao. Napravio je nekoliko širokih krugova. Šaman nam pojašnjava da je orao središnji indijanski totem i da je ovo dobar znak. Izgleda da smo saunu pošteno odradili.
 
Na povratku doma pred nas su, bez imalo straha, izlazile srne. Osjećali smo se stopljeni s prirodom i priroda nam je uzvratila. Razmišljao sam o drevnom znanju Indijanaca i bio sam zahvalan što smo imali priliku osjetiti tu iskonsku snagu.
 
Obećajem si da ću sljedeći put saunu izdržati do kraja. Ovo iskustvo jednostavno moram ponoviti, a i ego mora dobiti svoju zadovoljštinu. Vrijeme je da se istinski rodim.
                                                                              - - -
Što me ne ubije, to me jača. Drugi posjet sauni izdržao sam do kraja, dobrim dijelom  zahvaljujući tome što smo prošvercali vodu i skužili kako običan ručnik stavljen preko glave postaje pravi melem za preživljavanje na vrućinama od 100 stupnjeva.
No ono što je uslijedilo nakon te druge saune mogao bih nazvati potpunim raspadom u mom životu. Sauna je očigledno bila pokretač i katalizator tih nužnih promjena, vatra i vrućina su beskompromisno učinile svoje. Hoće to tako ponekad.
Iako sam u lodgu molio za sretan odnos, ono što sam ubrzo dobio je košarica (sjetite se priče s Ivom). Neki poslovni potezi također nisu urodili plodom. Naizgled se činilo kao da sam dobio upravo suprotno od onog što sam tražio. No unutarnji osjećaj ipak mi je govorio drugačije.

Proboj energije u sauni uzrokovao je naglo čišćenje čakri i karmičkih naslaga, što je rezultiralo time da su mi se u svakodnevnici neke stvari, za koje ja osobno nisam imao snage, odigrale same od sebe. Naravno, to je bilo traumatično, stresno i bolno. Shvatio sam da otežani uvjeti saune razbijaju naše mentalne matrice i otvaraju prostor za širenje. Stara struktura se srušila i dobio sam priliku za razvoj i novi početak.

Nakon početnog loma i bivanja u zrakopraznom prostoru, gdje ne postoji ni jedna točka oslonca osim osjećaja da je Bog stvaran i da će mi pomoći, ubrzo je uslijedio osjećaj dubljeg unutarnjeg ispunjenja, jačanje fizičkog tijela i snage volje. Osjećao sam se stvarniji i bliži samome sebi. Iako sam na vanjskoj razini izgubio dosta toga, ulazio bih povremeno u stanje blaženstva koje nije ovisilo ni o čemu izvana. Mentalna buka se smanjila i uhvatio bih sebe kako dugo sjedim na podu svoje sobe u potpunoj tišini, blažen i ispunjen dubokim mirom.
Ti trenuci tišine, bez unutarnje i vanjske buke, bili su za mene veliko otkriće jer obično se, čak i noću, nisam odvajao od pozadinske glazbe koja mi je bila potrebna kako bi se lakše opustio. 

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/