U vrtlogu duše i materije rađa se njegova tiha moć

darujući nam snagu sunčeva vječnog sjaja,

da u nama nikada ne zavlada noć,

da pjesma izraste iz jecaja.

 

Iznjedreni iz bezvremene ljubavi zemlje i neba

poeziju vode, sveti šapat u sebi krijemo,

milovani tek daškom Apolona Feba

životu se sneni smijemo.

 

Iz suze sa lica vremena, iz kapi što je k'o san čista

izrasta zrnce bezvremenog praha, ključa vrelo,

majka mudrosti mu daruje život da zablista,

svetom krvi ga pretvara u stvorenje zrelo.

 

Drhtajem strune nebeskog vretena se rađa cvijet,

koji u sebi skriva osjećaje oceanske dubine,

koji dušom hrani sanje, želje, cijeli svijet

i postaje djelićem kozmičke sudbine.

 

U širini nutarnjeg mira željeni sjaj sami stvaramo,

u dubini naše svjesti on iskri svjetlost meku,

njinom snagom dveri spoznaje otvaramo,

umom ga slijevamo u misaonu rijeku.

 

U sjaju našeg nutarnjeg sunca kristal znanja cvjeta,

iskri u svijesti osjećajno vrelo puno tihih želja,

zrcaleći tajnovito porijeklo cijelog svijeta

stvara spoznaju satkanu iz niti veselja.

 

Tijelom oduvijek protiče sveta krv, venama se kreće,

sonatom od duginih boja otvara pute do neba,

u svjesnosti se ljudskoj kriju kristali sreće,

zagrljaj duše i materije koji život treba.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com