Datum objave: 04.06.2013

Danas sam tražeći neke dokumente sasvim slučajno nabasao na jedan stari dnevnik, zapise koje sam bilježio prije petnaestak godina i na čije sam postojanje bio potpuno zaboravio. Dvije su priče iz ovog dnevnika objavljene u mojoj prvoj knjizi, no sve ostalo mi je novopronađeno blago.
Listajući ga vratila su mi se sva ta sjećanja i zahvalan sam što sam sve to zapisao, jer zaborav je sklona čovjeku, često se ne sjećaš ni što si jučer jeo, a kamoli što se događalo prije toliko godina. Da krenemo...

Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Sretao sam ljude-ljušture, vozila za mračne sile Tame koje su nastanjivale njihova tijela s određenim razlogom. U tim je ljudima prebivala mržnja i nesvijest. Činili su mi se poput dječjih igračaka koje imaju antenu i moguće ih je pokretati preko daljinskog upravljača. Isprva su ti susreti u meni izazivali strah, osjećaj da sam progonjen, no kasnije se se osjećaj pretvorio u u neku vrst nadmoći, strah je izblijedio i shvatio sam da mi ti ljudi ne mogu zaista nauditi. Svrha im je bila zastrašivanje. Za svaki moj pomak na duhovnoj ljestvici, Tama je imala svoj odgovor.

Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Postoje li inkarnirani anđeli, bića koja su svjesna da su anđeli? Može li anđeo biti utjelovljen?
Prilazile bi mi djevojke ili mala djeca nevjerojatne ljepote gledajući me ravno u uči, sa smiješkom i pogledom koji kao da je prepoznao starog znanca. Ostao bih zbunjen i svaki put gotovo bih upitao – "Poznajemo li se?".
No nikada nitko ne bi prozborio ni riječ. Nijemo bih stajao pred tim samouvjerenim zračenjem, blistavim mirom i čistoćom.

Jednom sam prilikom tako čekao u banci i nešto me je nagnalo da se okrenem. U redu iza mene jedna je majka držala dječaka plave kose, ali to bi lice isto tako moglo u potpunosti odgovarati i ženskom djetetu. Dijete me je netremice gledalo u oči. Očekivao sam da će se nasmiješiti, isplaziti jezik ili skrenuti pogled od srama, kao što to djeca najčešće rade. Ali to je bio pogled preslikan s nekog kipa ili slike Majke Božje, oči koje te zagledaju duboko u dušu, kao da vide nešto čega ni sam nisi svjestan. Prepao sam se te ozbiljnosti i pogledao prema majci, kao da od nje očekujem neki komentar ili objašnjenje. No majka je bila zabavljena nečim drugim, nesvjesna ove situacije.

Taj ozbiljan i tužan pogled, potpuno neprimjeren djetetu te dobi urezivao mi se u srce, a sekunde su se činile poput minuta. U glavi mi je prostrujila misao kako me Bog upravo sada promatra kroz te oči i kako mi šalje poruku. No koja je poruka? Čemu ta tuga u pogledu, čemu to suosjećanje? Što se to nalazi u meni, a što te oči vide? Što će mi se, zaboga, dogoditi?

I onda sam u tim očima prepoznao svoju budućnost, teret patnje koji mi predstoji. Jednostavno sam znao da ću patiti do krajnje granice izdržljivosti i taj pogled koji se u jednom trenu preobrazio u blagu podrugljivost kao da se pitao da li ću uspjeti, kao da testira moju životnu hrabrost.

Nepunih godinu dana kasnije počeli su ozbiljni problemi u maminom i sestrinom zdravlju, u mojoj tadašnjoj vezi, a prijatelji su isparavali iz mog života. Nesreći kao da nije bilo kraja. Kasnije saznajem da se taj susret dogodio za vrijeme mog sadhe satija, sedam i pol godišnjeg perioda patnje, učenja i karmičke odrade.

Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Kasno noću, dok sam spavao, posjetila su me astralna bića, mračnija od noći. Bile su to tamne siluete žena kojima nisam uspio razaznati lica, ali sam nekako znao da su lijepe. Kretale su se glatko, senzualno i zavodljivo, ogrnute tamnim ogrtačima. Bacale su svoje čini, plesale oko mene i natjerale me da podignem ruke. Uporno sam se pokušavao probuditi, fizički sam ustao iz kreveta i imao potpuno otvorene oči, ali još uvijek sam sanjao! Jedna od njih rekla mi je da raširim ruke i počnem se brzo okretati oko sebe. No, nešto u meni se oduprijelo i tad su me ta bića počela žešće nagovarati, što mi je bilo sumnjivo. Rekle su mi da ću umrijeti ako to ne učinim. Odbio sam se pokoriti s mišlju da bih mogao umrijeti baš ukoliko ih poslušam. Viknuo sam na sav glas da me ostave na miru, otrgnuo se iz tog kruga koji su kreirali oko mene, oteturao do kuhinje, umio se hladnom vodom pokušavajući se u potpunosti probuditi, ali to je bilo neizvedivo. Neka sila me uvlačila, osjećao sam jaki umor i samo sam htio leći natrag u krevet, unatoč strahu da se možda više nikada neću probuditi. Zamolio sam Boga da me čuva i predao se toj nesvijesti koja me obavijala. Ujutro sam se probudio vidno iscrpljen, ali sretan što sam živ.

Tog sam dana napisao ovu pjesmu:

Jutro je
Svjetlost ulazi u sobu i nalazi me živa
Krvarim, ali je i zadnji duh prošlosti nestao
Napokon sam slobodan

Jedan mi je prijatelj bio ukazao da se radi o astralnim bićima s Mjeseca te da o njima postoje zapisi. Dvije godine nakon ovog iskustva negdje sam naišao na informaciju da rotacija oko sebe s raširenim rukama (za vrijeme lucidnog sanjanja) dovodi do padanja u dublje nivoe spavanja tj. nesvijest.

 

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/