Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi krutu materiju i brzinom svojom mijenja geometriju beskrajnoga neba. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog relativne apsolutnosti promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog sanjača.

 

 

Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u svijesti mi se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika Alberta Einsteina, njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove razbarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, on je počeo tražiti puteve kako bi tu multidimenzionalnost i dokazao.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.

 

 

Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.

On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."  

Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus" (Christus hypercubus).

 

 

 

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

 

 

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com