Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.
Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi.
Pošto nisam imala bolova, bilo je lagano osjetiti tu prepreku i spoznati je kao nesklad u nepoznatom prostoru moje svijesti o tijelu i pokretu i početi ga misaono osvajati. Moje tijelo je s vremenom počelo djelovati onako kako sam ja željela, pa sam počela pri hodu, sjedanju, ustajanju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti, koristiti kinetološke metode pokreta, zamišljajući geometrijske oblike koji su ostajali kao njihov trag u mojoj svijesti i postajali misaone slike skladnog prostora.
Svaki novi pokret je bio i nova slika. U mom umu je nastajala galerija puna zamišljenih pentagrama, poliaedera, kružnica i kugli, a u svakom tom geometrijskom obliku su, kao oči božje na zadnjoj točki zlatnog reza, bdile moje unutarnje oči. 
U praksi, pri radu s pacijentima, susretala sam se sa krutošću zglobova, skraćenim mišićima i bolovima izazvanim nepravilnim korištenjem sustava za pokretanje. Teoretski sam znala problem raščlaniti, ali tada još nisam bila pronašla jezik kojim bi pacijentu objasnila ono što sam ja spoznala o mome tijelu.
U akutnoj fazi boli, obične tjelesne vježbe su stanje samo pogoršavale. Tražila sam mogućnosti koje bi, pored klasičnog suzbijanja boli tabletama, elektro terapijom, injekcijama, trajno djelovale umirujući. Uspoređivala sam moje držanje s pacijentovim i pitala se gdje i u kojem vremenskom odjeljku pokreta kod njega počinje bol. Razlog nije mogao biti samo u vanjskom, vidljivom izgledu ramena, vrata ili neprirodno savijenoj kralježnici.
Počela sam promatrati ljudske pokrete u svakodnevnom životu, hod, način sjedenja i ustajanja. Tuđa tijela su mi počela pričati istine o sebi. S vremenom sam zaključila da ljudsko tijelo tokom cijelog života, potvrđuje svoje značenje i kao što baletni pokret tijelom balerine priča bajku tako su mi tijela pacijenata pokretima pričala svoju životnu priču. Koliko ljudi toliko pokreta i toliko njima ispričanih priča. Nema smisla upoređivati. Svatko od nas ima svoj urođeni ritam i svoju dinamiku pokreta i koristeći se spremištem zatajenih osobnih mogućnosti treba krenuti u popravak sebe samoga. Pokret je izdajica, on odaje naše slabosti, naše osjećaje, u njemu se zrcali naša misao.
Još uvijek se u mom misaonom "Ja", sa svakim novim pacijentom, otvara čudesno prostranstvo spoznaje iz kojeg dalje učim i sa svakim pacijentom naučim nešto novo. Staviti pacijenta pred ogledalo i pokazati mu razliku između njegovog stava i pravilnog držanja tijela je gubljenje vremena. On se, samo, muči ne osjećajući središte svoga tijela, ne spoznavajući točku teže, pokušava održati ravnotežu u novom, nametnutom položaju ne osjećajući pri tome stvarno u kojem dijelu tijela se događa promjena.
Dinamička promjena uključuje cijelog čovjeka, njegove misli, njegova osjetila, njegove osjećaje, njegovo tijelo, cijelu njegovu osobnost. To je promjena po načelu dinamičke samoorganizacije.
Tijelo misli samo, ali da bi stvarno mislilo samo, morala sam ga ponovo naučiti misliti, vratiti ga na početak u vrijeme kada je posjedovalo svoju inteligenciju.
Upoređujući, kod vježbanja, pokrete s osjećajem za skladnost prostora tijela, koristeći se pri tome očima uma, pokret je postajao bitno ustrojstvo moga tijela.
Misaone slike su ideje o svjesnoj spoznaji različitih prostora u mom tijelu. Učeći anatomiju držala sam modele djelova ljudskog tijela u rukama, izvodila pokrete glave, kralježnice, ramena, šaka, zdjelice, kukova, koljena i stopala prema redosljedu napisanom u knjigama. Proučavajući metode kinoetologije i ideokineze sam shvatila da je to što sam onda sticala bilo teoretsko znanje o mehaničkim pokretima, nepokretne mase, koju sam ja pokretala mojim rukama. Model bilo kojeg zgloba nema svoj ritam, a anatomija pokreta je samo redosljed pretpostavljenih kretnji bez unutarnje dinamike. Shvatila sam da idealno držanje, opisano u anatomskim knjigama, nije stvarnost ni mog ni pacijentovog tijela .
Tek povezujući naučenu anatomiju pokreta sa misaonom slikom kružnice i kugle sa pokretom ostvarenim skladom njihovog prostora, oživljavala sam u sebi tri dimenzije zglobova, spoznavala dimenziju prostor- vremena u njegovom ritmu i trajanju i moja svijest je postajala četvorodimenzionalna. Držanje mog tijela proizašlo iz ritma i dinamike mojih pokreta je za mene dobilo drugačije značenje. S vremenom sam spoznala da ono nije stanje, na koje sam se na početku prisiljavala, nego da je postalo proces koji se, u mom tijelu, počeo odvijati, obnavljati, razvijati i trajati. Ja sam mojim umom promatrač i uvijek u središtu tog procesa.
Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.
Isprobavši taj proces na sebi postalo mi je jasno da nije jednostavno provesti promjene, da tu nema prisile, nema oponašanja tuđeg držanja i tuđeg pokreta.
Svatko treba svojom voljom utjecati na svoje tijelo, treba tijelo naučiti misliti posredstvom svojih ideokinetičkih, misaonih slika o njemu.
Tražila sam novi jezik znakova, živ i promjenjiv, razumljiv i stvaran, jezik kojim ću pacijentu približiti i osvjestiti put do njega samoga. Istovremeno sam tražila i način kako pacijenta naučiti da misli i spozna svoj pokret u radnji koju izvodi, da svojoj misli da oblik koji će pamtiti.
Misaone slike moraju postati znaci svjesti o pokretu i tijelu i moraju biti poticaj za nastajanje novih doživljaja tijela i pokreta. Poticanje njihovog nastajanja u pacijentovoj glavi je postao glavna metoda moje terapije o umjeću pokreta.
bglavac
edin.kecanovic
