Odnos između osjećaja i spoznaje je u povijesti filozofzofije uvijek bila tema puna napetosti. Od dualizma, stoičke mirnoće, kritikama zdravog razuma i željom za moć do spoznaje svjesti u novije vrijeme. No slika filozofije nije izrastala iz okvira srca, nego je uvijek bila u okvirima razuma. Ana je studirajući povijest filozofije zadnjih osamnaest godina živjela dualizmom svog ranjenog bića. Često je govorila da su zanosi akademski škodljivi za razvoj intelekta, skrivala svoje srce u maglovitom oblaku svojih snova i prezentirala lažno sretnu ženu u svijetu čistog razuma. Migrenino carstvo je bilo njen bjeg od kritike čistog uma, tamo je podnoseći bol živjela ono nedohvatljivo u svakodnevici. Sve što je pokušala ostvariti u ovih osamnaest godina je uvijek završavalo bijegom u okrilje poznatog stanja sna. Provela je tjedan dana u Lombardiji, doživjela ljepotu iznenadnog susreta sa ljubavi koji je u njoj spojio san i javu. Uronila je čarobnu šumu, u vilinski svijet davnih snova, u snoviđenja koja su postala živa i dohvatljiva njenoj žudnji. 

"Odživjela sam još jednom svih osamnaest godina u drugim kulisama i strahote su nestale. Jednog dana sam šetala obalom jezera. Prvi puta sam osjetila širinu svjetleće kugle iz mojih snova. Sunce je bilo u zenitu i ja sam u njegovom sjaju prepoznala ljubav koja se zrcalila na površini velike vode. Odjednom nisam bila sama, Rolandov lik se smješio u kapljicama pored mene." prvi put je govorila jezikom srca.
Promatrala sam sretnu ženu preplanula lica i očiju u kojima se prvi puta od kako je poznam zrcalio život. Činilo mi se da je konačno istinski ušla u područje fenomenologije sna i svoje dugogodišnje predođbe o životu počela istinski živjeti. To je potvrđivalo i moju teoriju o lječenju glavobolje i mišićnih napetosti bez kliničkih dokaza.
"Zanos uopće nije akademski štetan, jer kada pređe u herojski zanos svjesne spoznaje problema on otvara put akademskim dokazima." rekla mi je odlazeći lepršava i snena.  

Poslije njenog odlaska sam nazvala mog prijašnjeg šefa, čovjeka od kojega sam naučila slušati jecaje tišine ljudkih duša i dogovorila sastanak s njim. Željela sam čuti njegovo mišljenje o iznenadnoj metamorfozi duše i tijela moje prijateljice. Saslušao me je neprekidajući izljev ponosa na teoriju koju sam zastupala.
"Mislim da je Ana izlječena." završih monolog
Bobo je par trenutaka šutio. Promatrala sam bore na njegovom čelu koje su odavale njegov unutarnji sukob. Stariji i iskustveno jači od mene on se borio između svog znanja i povjerenja koje je imao u moj posao.
"Hoćeš li potvrdu ili moje iskreno mišljenje?" upita me gledajući kroz prozor u obližnji park.
"Tvoje iskreno mišljenje." rekoh osjećajući kako mi oduševljenje splašnjava.
"Pokušavam pronaći ime za tu euforiju u kojoj se nalazi tvoja pacijentica. Čini mi se da je ušla u svijet od stakla koji se može prvim unutarnjim konfliktom srušiti. Osamnaest godina asketskog života, mislim na osjećaje, je u njenoj svijesti ostavilo tragove koji se ne mogu tek tako izbrisati. Njeno trenutačno raspoloženje nije istinsko stanje njene duše, to je nekim događajem napuhani balon od sapunice koji blista na suncu njenih želja. Ne donosi prebrzo konačne zaključke. Ova metamorfoza dokazuje tvoju teoriju, ali ne dokazuje Anino ozdravljenje. Budi strpljiva i spremna na povratak sindroma, ali znaj da će on onda biti opasniji i bolniji."
"Što ti misliš o Jungovom institutu?"
"Otac analitičke psihoanalise je ucrtao tragove današnjem poimanju čovjeka, ali s njegovom analizom snova se nikada nisam mogao sprijateljiti. Bio mi je premisteriozan s njegovim mandalama i alkemijom. Dok sam studirao psihologiju, rađe sam tragediju duša tražio u Freudovom "ono" nego u Jungovom kolektivnom nesvjesnom. Ti sama kažeš da je svaki pacijent drugačiji, da nema jedinstvenog pravila za izlječenje, "ono" u svakome je drugačije, fizika svake duše je drugačija. Današnja znanaost smatra da su Freudove metode zastarjele, ali i neki sljedbenici Junga su krenuli putem mistike i nežele prihvatiti promjene paradigmi u znanosti. Zatvoreni u svojoj vili na jezeru oni zaobilaze demokraciju tijela i zaboravljaju da je Jung, iako u vezi sa religijom i metafizikom, bio prvi koji je shvatio da bez zakona iz kvantne fizike nemožemo objasniti snagu našeg uma i naših osjećaja. Jedino udružena, znanost može pomoći čovjeku da izađe iz tame neznanja."
"Što misliš o fenomenologiji emocionalnog života."
"To i je najinteresantniji dio cijele znanosti, još uvijek neotrkiveni izvor našeg ega. Pitanje koje je tisućama godina ostalo bez odgovora. Možda se on ipak nalazi u tvom tajnom ovijenom Migreninom carstvu, a možda je začahuren u Freudovom "ono" koje spava u svakome od nas ili je to doista onaj još neotkriveni otok stabilnosti u beskrajnom moru vjećnog gibanja."
"Zašto se kod nekih to skriveno "ono" nikada ne probudi, zašto ljudi vesele naravi nikada nemaju migrenu, zašto.............."
"Zato što nesvjesno stoje cijeli život na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga njihovog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju njihova osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje njihove svjesne spoznaje. Sve je uvijek živo i do kraja doživljeno bez ostataka, za razliku od onih drugih koji žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostake koji se talože kao mulj u "ono" i ono postaje sve veće i veće dok ne postane veće od ega."
"Zar egoistično "Ja" nije isto tako skriveno u dubini sante leda?"
"To je njegov pozitivni dio. To egoistčno "Ja" je naše fenomenološko "Ja", koje često ostaje nedodirnuto svjesnom spoznajom i tada nikada ne dospijemo do podsvijesti."
"Ana se prvi puta nakon osamnaest godina ponovo našla na obali velikog mora, ali ti misliš da nije sigurno da će uspjeti tu i ostati."
"Siguran sam u to, nataloženi mulj će je ponovo povući u "ono", jer ona bez svog fenomenološkog "Ja" nemože osjetiti da se nalazi u pustinji osjećaja."

Dok sam se vozila kući ramišljala sam o Bobinoj metafori ljudske svjesti. Pokušavala sam osjetiti valove i smisliti način kako da to izrazim riječima da bih mogla pacijente, bez upotrebe sile, usmjeriti ka tom doživljaju potpunog mira u uzbuđenju svih osjetila. Iznenada vidjeh upravo ono o čemu mi je Ana pričala, začuh jecaje njene tišine, zvukove njene čarobne šume.

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com