Što je to svijest o tijelu, svijest o toj osjetilnoj materiji koja prvo raste, a onda se održava našim postojanjem u njoj?

Tin Ujević

HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

Tinova pjesma nam govori o tome koliko je važna svijest o tijelu i spoznaja dimenzaije prostor- vrijeme u kojoj tu svijest razvijamo.

Da bih razvila svijest o tijelu i mogla nešto napisati o tome morala sam, koristeći se podacima iz povijesti, znanosti, umjetnosti i filozofije, uz pomoć univerzuma misaono- osjtilno- osjećajnog u meni naučiti misliti prostor, vrijeme i osjećati titranje i protok životne energije u meni i oko mene.

Razvojem neuroznanosti sve je glasnija kritika na tvrdnju da su jedino naše oči organ koji nam omogućava istinitosti svjesne spoznaje sebe samoga, slike svijeta oko nas i predmeta u njemu.

Picasso je u jednom intervju rekao:

"Ja sam davno prestao preslikavati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči kojima vidim ono što i drugi vide".

Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara  me potakla na razmišljanje o metaforama i obnavljanju misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim.

Picasso je slikao ljudska lica i tijela gledajući ih svojim unutarnjim očima, doživljavajući ih iz perspektive svog utjelovljenog uma u svim njihovim, za stvarno ljudsko oko, skrivenim dimenzijama, slikao je svoju svjesnu spoznaju, a ne reprodukciju onoga što su njegove stvarene oči gledale.

Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga spoznavala sam veličanstvenost Picassovih djela i otkrivala sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Promatrajući njegove aktove postajala sam njihovim središtem i tako bih se misaono  nalazila u čudesnim prostranstvima moga tijela. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo umom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da ljudski mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso.

U glavi mi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu je uvijek bila svijest o mom postojanju u tijelu. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatračem sebe same, a onda slijedeći novootkrivene znanstvene zakonitosti  postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u mom tijelu zbiva.

Dominacija tijela u doba Renesanse

Kada bih ušla u objašnjavanje antičke i srednjevjekovne filozofije razbila bih okvire ovoga članka, ali je, za objašnjenje razvoja svijesti o tijelu, važno napomenuti da se iz postavki antičke filozofske tradicije, po kojima ljudskom tijelu nije bila priznata dinamička samoorganizacija, kasnije razvilo kršćanstvo.

Katolički crkveni sabor  je nametnuo načela o svijetu i Božjim odredbama u koje je čovjek počeo vjerovati.  Po tim  načelima je čovjekov svijet bio podjeljen u "ovaj" prolazni, zemaljski za pogano tijelo i "onaj drugi" vječni za besmrtu dušu. Znanost tog vremena, upravo zbog tih razloga, nije ulazila u otkrivanje i dokazivanje prirodnih zakonitosti i na taj način zaobilazila istinu o postojanju prostora u kojem se čovjekovo tijelo moglo doživjeti u svim njegovim dimenzijama. Slijedeći crkvene i znanstvene zakonitosti i slikarstvo tog vremena je zemaljski prostor i ljudsko tijelo predstavljalo oskudno slikajući ih u samo dvije dimenzije.

Tek u doba Renesanse, zahvaljujući slobodnijem razvoju znanosti, dolazi do potvrde životne stvarnosti i priznanja postojanja, trodimenzionalnog praznog prostora.

Renesansno slikarstvo je, zahvaljujući tim potvrdama, domislilo i uspjelo izraziti perspektivu, te tako uspjelo trodimenzionalni doživljaj stvarnosti prenijeti na dvodimenzionalnu podlogu.           

Vraćajući se grčkom kanonu proporcija ljudskog tijela, posebno zlatnom rezu i iz njega proizašloj dinamičnoj spirali nastajanja sklada prostora, slikari su uspjeli dočarati treću dimenziju, dubinu prostora, i u taj prostor konačno smjeli smjestiti ljudsko tijelo, sa svim njegovim ljepotama.

Tako je došlo prvi put do predstavljanja virtualnog prostora i to povezivanjem oka gledaoca s djelom slikara. Na platnu je iskrslo upravo ono što je ljudsko oko vidjelo. Čovjek je vidio i shvatio prostor kao neporecivu činjenicu i ugledao svoje tijelo naslikano u svoj njegovoj ljepoti.

Michelangelo Buonarotti, stvaranje svijeta i himna ljudskom i Božjem tijelu 

Slikarstvo kao da je pjevalo himne ljudskom tijelu. Leonardova figura, tijelo raširenih nogu i ruku u kvadratu, zatvorenom u kružnici, zahvaljujući razumjevanja zlatnog reza, je postajala mjera  njegovih proporcija.

                                                 

Umjetnici su, inspirirani ljepotom ljudskog tijela, počeli ulaziti i u njegovu dubinu. Anatomija, nauka o građi ljudskoga tijela, se razvijala djelima Leonarda da Vincija i Versaliusa, pa je tako čovjek dobio sliku svog unutarnjeg izgleda i mogao vizualno ulaziti u svoje tijelo.

Kako tada tako i danas.

Slike, fotografije, anatomski atlasi, a sada još i ultrazvuk, računalna tomografija i magnetska rezonanca. Za dijagnostiku čovjek više ne mora objašnjavati osjećaj neke promjene u tjelu. Promjene su, na strojevima, vidljive i dokazive. To je uspjeh za medicinu ali je nedostatak za čovjekovu svijest o tijelu.

Svjest o tijelu proizlazi iz djelovanja našeg utjelovljenog uma i dobija svoj konačni oblik u našem misaonom "Ja". Osnovno pravilo u mudrosti o tijelu i pokretu je misliti samostalno, sjediniti  tijelo i um, a onda svješću o tijelu spoznavati promjene koje se događaju na i u njemu.

Studirajući kršćansku tradiciju, uspoređujući je sa razvojem znanosti u prošlom stoljeću i iz nje proizašlom Piccasovom izjavom, pronašla sam u svom tijelu, pored očiju kao organa za gledanje, još tri para očiju kojima sam dostigla svoju svjesnu spoznaju o tijelu:

Oči tijela  (nazvam ih Misaoni um), koje spoznaju fizikalne procese,

Oči duše  (nazivam ih Emocionalni um), koje spoznaju osjećaje, pojmove i ideje,

Oči kontemplacije (svjesno razumjevanje svoje biti nazivam Egoistični um koji nema veze sa oznakom karaktera koju nazivamo egoizam), koje spoznaju duševne procese i stanja čovjekove biti. One će u daljnjem tekstu biti moje unutarnje oči, oči materije, atomi naše svjesne spoznaje, qualija, misaona dinamika, zadnja točka zlatnog reza, božje oči, točka prividnog mira, iz koje se, u nama, razvija sve ono što nas čini svjesnim bićem.

Svjest o tijelu je osobna misao, naša ideja o njemu.

Misleći svoje tjelo možemo zamisliti njegove proporcije u skladu prostora koji ono svojim postojanjem oblikuje. Postanimo Leonardov čovjek zatvoren u kružnici. Misaonim pokretnim slikama njegov kvadrat pretvorimo u pentagon. u kojem je skriven pentagram našega  tijela

Kružnica tada postaje sfera našeg postojanja, nazvana kinesfera.

Misleći kružnici dodajmo volumen i ona postaje kugla, skladan prostor, u koji smještamo tijelo. Kinesfera dobija ritam dinamikom naših pokreta i postaje dinamčna sfera, prostor pokreta tijela bez  pomicanja s mjesta na kojem se nalazimo.

Kuglu tada možemo misaono umanjti u prostor trupa, zatim prostor vrata s glavom, pomaknuti je do ramena, laktova, šaka. Zamišljati  je oko zdjelice i kukova, spuštati je do koljena i stopala.

Probajte si zamisliti te male kružnice oko svojih zglobova, a onda u svakoj novo zamišljenoj kugli zamisliti pokret i predočavti si nove geometrijske figure, konstruirati poliaedere, crtati elipse, zamišljati dinamične spirale.

Prostori vaših  zglobova tako postaju vaša svijest o njima i svaki taj mali prostor se sjedinjuje sa velikim prostorm vašega tijela i ujedinjuje sa univerzumom. Uspostavite misaono- osjetilno- osjećajni dijalog s tim malim prostorim i svaki će vam ispričati svoju priču. U dijalogu s njima čete otkriti njihovu snagu i njihove slabosti. Kugle pretvarati u balone koji nošeni vjetrom vaših misli lepršaju, a pokreti iz njih postaju zamišljeni ples vašega tijela na zamišljenom ledu.

Budućnost tijela

Izjava, ja poznam moje tijelo i prilagođavam se njegovim potrebama, nije pravi odnos prema njemu. Da bi radili u njegovu korist mi moramo ponekad raditi protiv njega. Spoznati tijelo i njegove proporcije, prirodnu savršenost njegove građe i njegove zahtjeve je put ka njegovom stvarnom spoznavanju.

Po zakonu zlatnog reza ljudsko tijelo se dijeli u dva nejednaka dijela koja čine savršenu cjelinu

Zakon zlatnog reza nam olakšava svjesnu spoznaju odnosa među djelovima tijela i razumjevanje njegove dinamičke ravnoteže.

Spoznavši urođene pravilnost u građi tijela moramo se svjesno pozabaviti promjenama koje se s vremenom događaju u njemu i onda početi raditi protiv njih.

Promjene na tijelu nastaju obično u nekim, za naš um, skrivenim izvorima i one počinju puno prije spoznaje njihovih vidljivih i osjetljivih posljedica. Nešto se ugnjezdilo u tijelu i mjenja ga bez moje volje, iskrivljuje kičmu, koči vrat, deformira koljeno, širi stopala, stvara ružne naslage na bedrima, u struku, itd. Razmišljajući o vidljivim i osjetljivim promjenama, tražim načine, koji bi mi mogli pomoći u rješavanju tih problema.

Mi sami odlučujem o budućnosti našega tijela. Što ranije postanemo svjesni loših navika, nepotrebnih napinjanja mišića, premale upotrebe i krivog opterećenja zglobova, lakše ćemo se  osloboditi pogrešne predstave o tijelu, osjetiti i zaustaviti proces gubljenja unutarnje dinamične ravnoteže i spriječiti početak gubljenja motoričkog pamćenja.

U privatnom životu, na poslu i u obrazovanju, doživljavamo stalno promjene, upoznajemo nove ljude, stičemo novo znanje, čitamo nove knjige, mjenjamo stanove, gradove pa čak i države i svakom novom promjenom postajemo bogatiji iskustvom. Činjenica je da u tom procesu obrazovanja i oblikovanja života zaboravljamo na tijelo, njegov daljnji razvoj i usavršavanje.

Naše tijelo može puno više od izvođenja navikom stečenog pokreta. Uključimo li snagu svog utjelovljenog uma, spoznat ćemo izvore njegovih mogućnosti. Taj put mora svaki od nas pronaći i proći sam. Procesi razmišljanja, stvaranje misaonih slika i maštanje pokreta su međusobno isprepleteni i čine kružni tok spoznaje svih pojavnosti u tijelu, pa time i svijest o njemu. Misliti o tijelu znači doživjeti ga iz njega samoga, vidjeti ga očima materije,  atomima naše svjesne spoznaje. Tijelo se mjenja iz trenutka u trenutak i uvijek u sebi sadrži našu misao o njemu. Ta misao ga oblikuje i predstavlja nama samima.

Na njegov vanjski izgled djelujemo pokretom, oblačenjem, šminkanjem, frizurom. To je predstavljanje našeg tijela drugima, to je pokazivanje onoga što ljudsko oko vidi.

Misaona slika tijela proizlazi iz dinamike naših misli i naše otvorenosti prema nama samima. Ono što vidimo i osjećamo je puno važnije za budućnost našega tijela od onoga kakvim nas vide i percipiraju drugi. Mobiliziranjem osobne energije naš misaoni um postaje jezgra atoma oko kojeg se u zamišljenim putanjama širi naša životna energija i oblikuje tijelo po zakonima naših najintimnijih osjećaja.

Kombinirajući u mislima modele renaissansnog slikarstva i nove fizike pokušajmo ostati u svojoj kinesferi i doživjeti dinamičku sliku tijela, potpunu svijest o našem postojanju u njemu.