Čarobnost Božića svjetli i na današnji dan svetog Stjepana. Možda je danas imendan nekom prijatelju, rođaku, znancu ili kolegi, pa ćemo im čestitati. No pogled će nam odlutati dalje, te ćemo se upitati zašto je taj mladić, student Stjepan bio spreman radije poginuti nego skrenuti s puta Isusa iz Nazareta. Čuli smo da su milijuni mučenika umirali u prvim stoljećima kršćanstva, da Rimsko Carstvo nije znalo što da s njima radi, ono je bilo pobijeđeno silinom spremnosti da izginu, ali da pokažu svijetu da je spas došao na svijet, da je zemlja voljena i da je čovjek ljubljen onako kako samo Bog može voljeti. Rijeke krvi, milijuni ljudi koji su u holokaustu bili mučeni i žrtvovani, tisuće djece, roditelja, djevojaka i mladića, staraca, patricija i seljaka, robova, slugu i službenika, časnika, vojnika, savjetnika careva otišli su u smrt, svega su se odrekli, jer im je pripadnost Isusu Kristu bila fascinantnija od svega što im je obećavao svijet. Tako nam se Božić prikazuje u novom, sudbonosnom svjetlu. Taj je Božić jučer svratio u naše živote da nas upita koje su naše životne vrednote. Božić je došao da nas upita da li još živimo, jesmo li do sada bar nešto preživjeli, imamo li budućnost ispred sebe ili je smrt zadnja stanica našeg života.

Čut će se i danas božićne pjesme u našim crkvama. I danas će biti slama u mnogim seljačkim kućama, i danas će biti obilan stol, mirisat će borovi, još uvijek će odsijevati u svima nama božićno ozračje. No, drugačije je danas nego jučer. Jer, ljepotu rođenja Djeteta iz Nazareta poškropila je krv Stjepana iz Jeruzalema. To Dijete iz Nazareta jest naša sudbina, naše pitanje koje odlučuje o životu i smrti, ono je vrednije od svega u što se uzdamo i od čega živimo. U idilu Božića ulazi polako ozbiljnost ljudske egzistencije.

Jučer smo čuli poruku anđela: »Danas vam javljam veliku radost, jer se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta«. Danas kao da čujemo novu poruku koja kaže: Javljam vam tužnu vijest da ljudi ubijaju one koji pripadaju Bogu, koji žele živjeti vječno. A iza te tragične vijesti nazire se još jedna ponosna i dostojanstvena vijest:

Čovjekov život je vredniji od svega na zemlji.

Postoje ljudi koji su sposobni umirati za velike stvari, za ideale i vrednote, ima ljudi kojima je vrlina važnija od života, ima ljudi koji znaju da je čovjek vredniji od svega što on ima.

Prolazimo jednom zemljom. Dani odlaze, noći nestaju, godina je sve više, a naša ljudska snaga sve manja i slabija. Nakon proljeća života došlo je ljeto, onda je došla jesen, pa polako zima. Trebat će otići sa zemlje a da još uvijek ne znamo zašto smo na njoj živjeli. Treba otputovati, oprostiti se sa svojim prijateljima, nestati odavde, a da ne znamo kamo to odlazimo i što nas to tamo čeka. Potrebno je danas ponovno otići u crkvu, ili se pod borom zagledati u jaslice, prepoznati Mariju i Josipa, ali među njima i Boga koji je postao malenim čovjekom. Treba se pokloniti onom malenom, nevidljivom, nejakom, onom neuglednom i u njemu prepoznati Svemogućeg, stvarnog, vječnog, jedinoga koji ima život u svojim rukama. U malim sitnim stvarima leže vrhunske vrednote.

Kad to uspijemo, Božić će postati Božićem, obuzet će nas radost i nada nas više neće napuštati. Potrebno je zatim sjesti negdje u tišini sobe, ili se prošetati u osami, te se upitati što sam to ja radio do sada u životu, kuda će dalje teći moji dani, što bi zapravo bilo pametno i mudro danas učiniti, i kojim smjerom krenuti u životu. Potrebno je danas načiniti temeljitu opciju prema svojoj sreći, okrenuti se od mraka prema svjetlu, osloboditi se i odreći grijeha, a početi voljeti čovjeka kako ga voli Bog, te početi voljeti Boga kako to samo čovjek može.

Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće. Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan malom Bogu koji je postao čovjekom i za čovjeka.

Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši. Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno. Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema. Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan. Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca. Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo želi nam reći:

Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo!

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14101