Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti. Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.

Šta je smisao života?

 

 

Svatko od nas mora naučiti, a onda znati sam sebi odgovoriti na to pitanje. Razmišljajući o sebi samome, spoznavajući svoje tijelo i sebe u njemu, osjećanje osjećaja u univerzumu svoga uma postaje zadovoljstvo koje svakodnevicu pretvara u poeziju življenja. Slijedeći  temelje filozofske tradicije, stičući nova znanja o fenomologiji uma i neurofiziologiji tijela, možemo naučiti samostalno misliti o sebi samome, naučiti osjećati ono do sada neosjetljivo i tako živjeti život pun istinskih vrijednosti. Naučiti oživjeti misao u sebi, pretvoriti je osjećaj koji ćemo pamtiti, je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje. To je spoznaja i dimenzije vremena u nama, to je naše osvojeno vrijeme, a ne naše stalno trčanje za njim.

Kompetentno svladavanje svakodnevnih aktivnosti.

"Mens sana in corpore sano"

Zdrav duh u zdravom tijelu, izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima.

Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se ne citira doslovno.

"Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu".

Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu.

Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja i iziskiva njegovo umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.

Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu.  

Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija. Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena.   Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja naše životne energije.

Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.

To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena podataka i podražaja koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.

Posjedovanjem vanjskih osjetila, oči, uši, nos, usta, koža i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati.

Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesti, kao biser u neotvorenoj školjci, ljudske svjesne spoznaje.

Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu.

Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.

Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije, a posrednici za njeno pravilno djelovanje su:

• koža, živčani završetci u njoj, koji informiraju naš misaono- osjetilno- osjećajni um gdje naše tjelo završava i o njegovom položaju u svijetu oko njega;
• naše oči koje informiraju naše misaono- osjtilno- osjećajno "Ja" o promjenama u prostoru oko tijela i vidljivim vanjskim promjenama na tijelu; te
• receptori, skupljači podataka iz kojih se razvija duboka osjetilnost našeg postojanja u tijelu. Oni se nalaze u mišićima i tetivama i svojim neprekidnim radom informiraju mozak o promjenama tenzije u mišićima i u zglobnim ovojnicama i promjeni položaja dijelova našeg tijela u prostoru.

Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom.

Kinestezija se definira kao urođeno svojstvo spoznavanja pokreta tijela. Samo fina granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti.

Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo. Svjesno izvodeći vježbe koje od nas traže da zadržimo točku sile teže iznad baze oslonca, pridonijet će poboljšanju naše proprio- kinestetske svijesti.

Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrtu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo.

Kad hodamo nizbrdicom, osjećamo u istom trenutku položaj svojih udova u odnosu na ostatak tijela, spoznajemo položaj tijela u odnosu na silu teže i njegov odnos s tlom pod nogama. Naše tijelo makinalno prerađuje sve te podražaje i upućuje ih na osjetila duboke osjetilnosti. Našim tijelom se razlijeva energetska rijeka svijesne spoznaje koja nas sjedinjuje sa prostorom u kojem se krećemo.

Pored urođenog svojstva proprio- kinestetske svjesti mi posjedujemo i urođeno svojstvo za održanje statičke i dinamičke ravnoteže.
Zahvaljujući tim svojstvima, tijelo se, bez sudjelovanja naše volje, refleksnim putem prilagođava različitim situacijama i prostoru u kojem se nalazi.

Proces automatskog održanja ravnoteže je ovisan o dvije vrste osjeta:

O osjetu za statičku ravnotežu koji omogućava održanje cijelog tijela u ravnoteži bez pokreta i o osjetu za dinamičku ravnotežu koji omogućava održanje ravnoteže tijela u pokretu.
Taj osjet u procesu odvijanja razlikuje:

• unutarnju dinamičku ravnotežu, uspostavljanje odnosa među ustrojstvima tijela i
• vanjsku dinamičku ravnotežu, spoznaja pokreta tijela ili njegovih dijelova u odnosu na prostor u kojem se nalazimo.

Svakodnevne aktivnosti koje zahtijevaju dobar osjećaj za ravnotežu, koordinaciju, spretnost i snagu pokreta te oni pokreti koji nadilaze naš normalni obujam kretnji, dobar su način za uvježbavanje osjećaja ravnoteže proprio- kinestetskom prilagodbom.

Ne spoznavajući svjesno svojstvo propriocepcije i osjeta za održanje ravnoteže mi ih koristimo ne radeći ništa na njihovom poboljšavanju.

Uspravljanje na dvije noge i suprostavljanje sili teže, je odlučujuće djelovalo na nastajanje novih središta u mozgu i leđnoj moždini protočovjeka. Ta središta su preuzela organizaciju njihove ravnoteže i održanja u gravitacionom polju.

Tek u nekim nesvakidašnjim situacijama, kao npr."morska bolest", za vrijeme oluje na brodu u zatvorenoj kabini kada često dolazi do vrtoglavice, neugodne mučnine, povraćanja znojenja i lupanja srca, čovjek spozna posjedovanje tog svojstva.
Uzrok neugodnom osjećaju leži u nemogućnosti koordiniranog rada naših očiju s osjetilom za ravnotežu u unutarnjem uhu. Naše središte za ravnotežu preko receptora dobija informaciju pokreta valova na kojima se giba brod i mi s njim, ali naše oči ne dobivaju informaciju o takvom gibanju i nisu u stanju uspostaviti vezu s centrom za ravnotežu.

Zbog toga središte za ravnotežu u našem mozgu gubi uporište na kojem bi uspostavio balans između ljuljanja broda i mirovanja našeg tijela. Mi lebdimo u, nekom nama, nepoznatom prostoru kojem našim osjetilima nismo dorasli. Nemamo krila kojima se vile i anđeli snalaze u vanzemlajskom prostor- vremenu.  

Glava u svom zglobu s Atlasom i ostalim zglobovima vratne kralježnice ne izvodi potrebne pokrete jer mišići koji je pokreću dobivaju krive informacije, njihova osnovna napetost se povećava i oni postaju izvor krivih informacija u centru za ravnotežu.

Osjetilo za ravnotežu, u unutrašnjem uhu, pri tom pogrešnom dijalogu s očima, gubi svojstvo spoznaje prostora, ubrzanja i smjera kretanja. U takvim situacijama gubimo osjećaj za ravnotežu jer refleksno protudjelovanje zakazuje, pa se tijelo i glava pokreću nekoordinirano, a centar, zasipan krivim podacima gubi orjentaciju i više nam ne može pomoći.

Pošto nemamo vilinsko- anđeoska svojastva trebali bi tada u kabini pokušati fiksirati oči na jednu točku i pokušati s otvorenim očima svjesno spoznati prostor u kojem se nalazimo i gibanje tog prostora u odnosu na naše tijelo. Točka na koju se svjesno usredotočimo će se pomicati s gibanjem broda i naše oči će organu za ravnotežu poslati pravilnu informaciju o gibanju tijela.

Funkcija osjetila za ravnotežu se ne sastoji samo u održanju položaja glave, tijela i njhovih pokreta u prostoru, nego i u refleksnom usklađivanju pokreta trupa i udova s očima.

Osjetila za unutarnju i vanjsku dinamičku ravnotežu djeluju sjedinjena i makinalno surađuju s našom svjesnom spoznajom.

Kada u šetnji naiđemo na neravninu, središte za ravnotežu povezano sa proprioceptorima stopala izaziva refleksno protudjelovanje mišića koje se nagonski prenosi cijelim tijelom.

Mi smo bića rođena u zemljinom gravitacionom polju i time ovisna o fiziologiji i anatomije našega tijela. Svijest o tijelu i pokretu nam omogućava i snalaženje i održanje u ovoj čudesnoj sferi u kojoj živimo. Ako je položaj glave pravilan, a središte za ravnotežu dobija podatke o unutarnjoj ravnoteži među strukturama tijela koja automatski uspostavlja i našu vanjsku dinamičku ravnotežu i mi ostajemo na nogama.

Vježbe za percepciju geometrije prostora tijela i geometrije prostora u kojem živimo.

Da bi svjesno spoznali osjet propriocepcije i održanja ravnoteže moramo se osjećati sigurni u prostoru u kojem se nalazimo, pa je zbog toga potrebno vježbati snalaženje u njemu. Jedan od bitnih uvjeta za snalaženje u prostoru je i naša savršena ercepcija prostora.

Tu sposobnost ostvarujemo vježbanjem koordiniacije rada očiju i pokreta tijela sa osjetilom za ravnotežu, svjesnom spoznajom tijela i njegovih pokreta te svjesnom spoznajom kretanja u prostoru u kojem se trenutačno nalazimo ili objekata koji se u tom istom prostoru kreću pored nas.

To je, naprimjer, svjesna spoznaja brzine automobila u kojem se vozimo ili naše makinalno prilagođavanje vožnji u dizalu te sposobnost određivanja brzine automobila koji nam se približava.

“Kad god bih se tako budio, i moj se duh uzalud naprezao da dozna gdje sam, uvijek bi se sve oko mene kovitlalo u tami: stvari, zemlje, godine. Moje bi tijelo još bilo preukočeno da se pokrene, pa bi po obliku svoga umora nastojalo da pogodi položaj udova, i da po njemu zaključi smjer zidova, razmještaj pokućstva, i tako rekonstruira i imenuje prebivalište gdje se upravo nalazim" (Marcel Proust, "Traženje za izgubljenim vremenom").

Proust nas svojim izdiferenciranim jezikom približuje objašnjenju samosvjesti, nijansama duboke osjetilnosti, spoznaje postojanja tijelom i percepcije prostora oko nas.

Hodajući ulicama grada u kojem smo rođeni i odrasli, u okrilju sigurnosti poznatoga, rijetko osjetimo nedostatak ili gubitak osjeta za ravnotežu.

Tek izletom u nepoznate predjele ili pri vožnji brodom, postajemo nesigurni. Tu se javljaju strahovi od visine, praznog prostora, zatvorenog prostora, a to je, zapravo, zbog ne posjedovanja pravog osjećaja, gubitak osjeta za orijentaciju.

Proprioceptivnim vježbama možemo širiti prostore u kojima ćemo se sigurnije kretati. Zamislimo li centar za ravnotežu kao libelu koja se nalazi našoj glavi, tada pravilnim položajem glave postavljamo kapljicu ulja u sredinu. Glava koja lebdi iznad našeg vrata i prilagođava se svim podlogama i prostorima u kojima se krećemo ostvaruje sama od sebe unutarnju i vanjsku dinamičnu ravnotežu. Misaona veza između stopala i glave sa osjetilom za ravnotežu omogućava nam snalaženje u prostoru.

Da bi svjesno spoznali da posjedujemo proprioceptivno  pamćenje pokušajmo sa obje ruke podignuti stolicu da bi osjetili njenu težinu. Podignimo je i spustimo desetak puta.

Zatim podignimo drugu stolicu koja izgleda slično, ali je lakša. Odmah primijećujemo kako se u taj pokušaj umiješalo naše proprioceptivno pamćenje. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je "očekivao" da ćemo podići istu težinu, ali nije bilo tako.

Proprioceptivno pamćenje je popratna pojava proizašla iz neposrednog proprioceptivnog iskustva. U ovoj situaciji se umješalo pamćenje utjelovljenog uma kako bi proizvelo određenu količinu snage, koja je bila potrebna za podizanje teže stolice.

Drugi primjer je osjećaj olakšanja koji nastane nakon oslobađanja od teškog tereta koji smo nosili.

Treći primjer je kada nakon duge vožnje brodom po nemirnom moru siđemo na kopno i još uvijek imamo osjećaj da nam se tlo pod nogama ljulja.

Vježbe za poboljšanje proprioceptivnog pamćenja su lako izvodive, ako smo spoznali snagu i vječno titranje energije u univerzumu našeg utjelovljenog uma, osvijestili tijelo i pokret, misaonim slikama i ideokinezom stvorili svoj untarnji jezik koji će za vrijeme vježbanja pravilno funkcionirati.

Besprijekorna komunikacija tijelo - mozak, svijesna spoznaja univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, je uvjet za dobro izvođenje proprioceptivnih vježbi.