Svaki put kad odeš…sve više i više ostaješ…

Ostaješ i…svojim savršenim rukopisom ,ostavljaš tragove svoje nježnosti…

Ostavljaš mi svoje riječi…da mi poput jeke odzvanjaju tijelom…i da ih prepoznam u onom konfuznom žamoru …kad me zaguši nedostatak… tvoje blizine…

 

Svaki put kad odeš…ostavljaš mi miris, nekog nepoznatog cvijeća…

Ne raspoznajem ga…nešto između mirisa jasmina i ruže…

Ili je to ipak ,miris tebe i mene…pomiješan i spojen u jedan…miris nas...i zato ga tako ljubomorno čuvam  u sebi…sve dok nam se latice ,opet ne dodirnu…

 

Svaki put kad odeš…kroz prste provlačim zrak… koji si disao…

Želim uhvatiti i zadržati sve ono što je bilo dio tebe…

Želim što duže osjećati tvoju blizinu…da mi dani  ne budu obojani čežnjom…al,uzalud…jer svaki put kad odeš…njena boja.pohlepno oboji svaki novi dan…

 

…Svaki put kad odeš…sve više i više ostaješ…