Svaki pojedinac je sustvaratelj i jednako je vrijedan
Zašto je došlo do tolikih razlika u vrednovanju ljudskih bića? Kad bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, na Zemlji bi vladao raj.
Tko jede jabuku, a tko koru od jabuke? O Evo, Evo, Dušice moja draga, što ti bi da ubereš jabuku? Kako si mogla biti tako nepoštena da si mogla pokrasti rajski vrt? Mora da si bila jako gladna znanja, ljubavi i razumijevanja, kao i ja sada. Zar nisi znala da ćeš time osuditi sve buduće žene i djecu, da je Adam kao muškarac fizički jači od tebe i da će ti oteti jabuku, a tebi jedva i koru ostaviti? On je zaslužniji za hranu koju je majka priroda darovala. Čuvajući jabuku od tebe za sebe, bacio je u svojoj dobroti kamen da pokoja jabuka i tebi padne sa stabla, kao da jabuka ne bi i sama prirodno pala kada dozrije. Od Adamove zasluge mnogi muškarci i danas raskošno siti žive bacajući pokoji kamen na nedužno stablo jabuke. A energija optužene zmije, u zemaljskim njedrima čuva tajne zakulisne Adamove igre s Evom. A svemu je krivo Adamovo nepriznavanje Evine snage i njezine vrijednosti. Tko je tko u ovoj biblijskoj priči?
Atmosfera je Eva. Zrak je Adam. Zemlja je stablo. Ja sam jabuka. Što je zmija? Nevidljiva misaona energija koja ih spaja.
Hm. Nije mi ovo teza koja doista „drži vodu“.
Eva je vanjska energija kozmičke atmosfere. Adam je unutarnja energija zemljine atmosfere. Zmija je nepoznata i poznata svijest koja ih obavija i ujedinjuje ih ili razjedinjuje. Jabuka je Zemlja na kojoj raste plod. A ja sam taj plod njihovog stabla, sitna jabučica s kojom se sve četvoro igraju. Ovo mi bolje zvuči. Titrajući tako s jabučicom zabavljaju se uzduž i poprijeko, život i smrt, gore i dolje, tamo i ovamo. Moji praroditelji Eva i Adam (primjećujete li njihov raspored) rodiše me, a u svojoj igri zaboraviše na mene, svoju slatku jabučicu. Izgubiše me nedoraslu u zemaljskom prostranstvu, ostavljajući me da se ja sama pobrinem za svoju prehranu. Zaboraviše mi zbog svoje igre reći koja mi je sve hrana potrebna da bih preživjela. Koga su krivili kada su shvatili da su me izgubili? Sebe, jedno drugo, mene što sam tražila hranu, prirodu koja me je sakrila u svom prostranstvu? A jesu li me uopće ikada i izgubili? Sve mi se čini da ipak nisu. Sve vrijeme sam ja svima njima na oku. Kontroliraju moj razvoj, kao što roditelji kontroliraju razvoj svog djeteta.
I što ja sada da radim s ovom spoznajom? Što da ja sada radim sa svojom vjerom u njihovu ljubav? Kako da shvatim vjersku knjigu, Bibliju? Da prihvatim ili ne prihvatim ova saznanja iz nepoznate svijesti? Da prihvatim svoje ili biblijsko stanje svijesti? Najpametnije bi bilo prihvatiti i jedno i drugo. Prihvaćanje Biblije po postojećem stanju svijesti je neupitno. Ono je povijest čovječanstva. Je li neupitno? Nije. Teško je poslije ovog uvida vjerovati u Bibliju. Bogami će Biblija morati doživjeti svoju preobrazbu, kao i ja svoju. Nije lako vjerovati ni roditeljima kada svojom neodgovornom igrom nepriznate agresije u obiteljskom odgoju izdaju dječje povjerenje.
Kako da vjerujem svojoj spoznaji? Kako da saznam je li ona uistinu ispravna? Po njoj, vodi me u samu srž ljudskog postanka i života. Vodi li me to putovanje nazad ili naprijed? U život ili u smrt? U neispravnost ili ispravnost? Bez ovog uvida ni jedan čovjek nema nikakve šanse da krene u ispravnost. Ako ide u ispravnost, ide naprijed u život, podržava sebe i svijet oko sebe, te kroz emocije doživljava sreću. Ako ide u neispravnost, vuče sam sebe i svijet nazad i doživljava nesreću. A što uopće znače nesreća i sreća? To su samo dva različita iskustvena osjećaja s kojima se manifestira moja ljudska volja, izbor kakva ću iskustva ja živjeti. Bog, život u objavi, u ta se moja iskustva uopće ne miješa. Briga njega. Moj izbor, ja ću biti sretna ili nesretna, odnosno to je izbor svekolikog ljudskog života u očitovanju, koji je u suštini jedan život. Ma vidi ti tog Božjeg zakona! Ne mogu više optuživati Boga i reći mu da nije pošten. Od mog ponašanja ovisi kakav će biti svijet.
A kako mogu vjerovati da sam neispravno živjela, ako nisam svjesno imala znanje o tom međuodnosu? Mogu li očekivati od okoline i društva razumijevanje za moje preispitivanje neispravnog i ispravnog djelovanja? Mogu li se izgovarati s neznanjem o hrani koja mi je za to trebala? Jesam li svjesno zadovoljavala potrebe za sitošću svoje Duše? Nisam. Moja Duša u zraku, gladna je ispravnosti. Sada imam saznanje i nema mi druge nego da ga primijenim, ako hoću nahraniti svoju Dušu i biti sretna, a hoću.
Svi smo mi roditelji i djeca, sustvaratelji gladni vlastitih spoznaja. Možda me ova tvrdnja oslobodi optužbi i krivice u obiteljskom i društvenom sustvaranju.
Ovo što sada pišem trebala bih ostaviti u jednini, a kako da to učinim? Što me kao roditelja sprječava da to uistinu napravim? Lakše mi je ovaj tekst staviti u množinu, jer se tada ne osjećam sama. Kad si majka, nije lako izgovoriti ovakvu misao.
Roditeljima su teška njihova djeca u većini slučajeva, zbog osjećaja zarobljenosti, a obrnuto djeci su teški roditelji, jer ne shvaćaju njihove potrebe za slobodnijim izražavanjem i vrijednostima, niti u svom životu, niti u životu zajednice u kojoj žive jedni i drugi. Ni jedni ni drugi svjesno ne priznaju međusobno potisnutu snažnu agresiju netrpeljivosti u kojoj žive zbog neznanja o tomu kako ona nastaje. Ja kao majka nisam podržavala majčinski princip ljubavi koji bi moju djecu učinio sretnom. Eto, rekla sam to! Linčujte me sada, ako hoćete. Ovo je moje svjesno priznanje krivice u odgoju moje djece.
bglavac
edin.kecanovic
