Život nastaje i živi u bezbroj varijacija – u nekima sudjelujemo i prepoznajemo ih kao svoje, druga lica su nam neobična, potpuno strana i pomalo začudna…

Kako bi se mi osobno snašli u životu kakav vode drugi, koje emocije u nama pobuđuju, ima li više razlika ili sličnosti među nama u svakodnevnim ljudskim temama – ljubav, život, smrt, sreća, duša, Bog…

Izbor osobnih razmišljanja kroz formu kolumni pisanih za internetske portale u razdoblju od otprilike dvije godine, izabranih prema kvaliteti i važnosti tema, nadopunjeni mudrim mislima poznatih osoba iz povijesti.

Knjiga za razbribrigu, ali i kao poticaj za razmišljanje i vlastito propitkivanje o tome što nam je doista važno u životu.

Knjiga je rasprodana, a ovo je jedna od najčitanijih kolumni:

Koliko smo istiniti

Negdje sam pročitala neobičan citat «Istina će te osloboditi, ali će te prvo razbjesniti!» Doista, u svijetu površnih odnosa, laskanja, pretvaranja, laži, pitam se gdje je nestala istina?

Koliko i zašto lažemo?

Ako ostavimo po strani ružne, podle laži kojima se bližnjega može ocrniti, oklevetati i ozbiljno mu naškoditi, život nam je preput malih, bijelih i naizgled bezazlenih laži.

Čini se da lažemo svima oko sebe i u svakoj prilici – na poslu kad želimo izbjeći šefov gnjev, prijateljici s kojom nam se baš ne ide van, partneru da trošimo manje novca nego što pokazuju izvještaji iz banke i u mnogim drugim prilikama.

Lažu i dječica koja su u pričama «čista, iskrena i nevina». Lažu jer vide da mi činimo isto! Jer je laganje postalo uobičajeni način komuniciranja.

Uzroci takvog ponašanja su višestruki. Najprije lažemo da bi održali prividnu sliku o sebi: naravno, bolju nego što u stvari jesmo! Neki mali zločesti glasić u glavi nam uvijek šapće da nismo dovoljno dobri! Čini se da se iz istoga razloga dotjerujemo da podržimo tu lažnu sliku koju projiciramo umjesto nas samih.

Lažemo da ne povrijedimo druge ljude: ovo je loša isprika za laž jer ne vidim kako možemo nekome pomoći tako da ga držimo u zabludi ili neznanju!

Lažemo kad nekoga želimo prevariti ili iskoristiti: no to već spada u drugu vrstu laži, one navedene na početku teksta.

I kad prešutimo, ne izgovorimo stvari koje smo trebali, isto je kao da smo slagali!

Upoznala sam i neke ljude koji lažu iz hobija ili navike – cijela priča nema nikakvog smisla niti osobne koristi, osobe upletene u laž brzo će sve razotkriti, no neki si ne mogu pomoći, to je jednostavno jače od njih! Ovo se često čini prilično bezazleno, no iz naizgled djetinjaste laži mogu nastati prilično neugodne posljedice.

Kad s laži maknemo izgovore, ostane ono što stvarno jest: pravi uzrok takvog ponašanja – jedan jedini, projiciran na različita područja života i različite osjećaje, a to je strah! Bojimo se da ćemo ispasti smiješni, slabi, naivni, nedovoljno informirani ili pametni pa nam je najlakše slagati! Strah nas je reći što mislimo jer vjerujemo da će osoba kojoj govorimo na našu istinu odgovoriti ljutnjom.

Doista, mnogi se teško nose s istinom, draže im je da gurnu glavu u pijesak, pa se priča svodi na prešutni dogovor. Ako se o problemu ne priča, ni ne postoji!

Ova je naopaka logika kratkog vijeka, ali prakticira se i u privatnom i društvenom životu.

Kako sve stvari postavljene na krive noge kratko traju, tako je i s laži. Ne kaže džaba stara narodna poslovica: «U laži su kratke noge!» Ali ipak se glupavo nadamo da baš mi nećemo biti uhvaćeni. Jer lažljivci smo samo ako se dokaže!

Kako god mudrijali i skrivali se, istina uvijek nekako izađe na svjetlo dana i pronađe svoj put…

Vjerujući u unutrašnju mudrost svakog ljudskog bića, mislim da je zapravo teško bilo koga prevariti. Riječi nam govore jedno (lažu), a tijelo govori drugo (istinu). Psiholozi su razvili čitavu znanost o govoru tijela, tako se laganje može otkriti npr. češkanjem nosa, spuštanjem pogleda, sklanjanjem kose iza uha i slično. Taj rascjep između riječi i govora tijela, čini se da čak i laici nesvjesno osjećaju. U cijeloj priči im «nešto ne štima» i obično se neće prevariti ako poslušaju intuiciju i taj unutarnji osjećaj.

Istinu nije baš uvijek ugodno čuti, ali uvijek mi je draže da znam na čemu sam, pa se onda s tim mogu nositi. Kad uhvatim nekog da mi laže osjećam se izdana, povrijeđena i ljuta – jer je draga osoba iznevjerila moje povjerenje, jer misli da sam preslaba da izdržim udar istine, jer se igramo djetinjastih igrica, a već smo davno odrasli.

Preko nekih sitnih, bijelih laži pokušavam prijeći, no uvijek me muči pitanje: «Ako mi laže u ovako glupoj situaciji, kako ću se kad bude nešto ozbiljno moći pouzdati u njega ili nju?»

U životu se trudim njegovati istinu najviše što mogu svjesna da iz svog skučenog kuta gledanja vjerojano ne mogu sagledati cijelu istinu – bar ne razumom kako obično pokušavamo. Trudim se imati razumijevanja za one koji si ne mogu pomoći i objasniti im da je laž teret koji im stvarno ne treba!

Prijateljske odnose pokušavam održati čistim, jer jedino u istini možemo postojati i duhovno rasti!

Na jednoj stvari još trebam raditi – na načinu kako je istinu izgovaram!

Od poznatog duhovnjaka sam čula izreku: «Govori istinu, ali govori slatko!»

Čini se dobar putokaz…

Željka Tokić, Zagreb, Trešnjevka
Duhovna učiteljica, kolumnistica, spisateljica, životna savjetnica, koautorica Anđeoskih karata i knjiga, ljubiteljica životinja.

e-mail: tokic.zeljka@gmail.com
Telefon: 091/598 21 25