Prihvatimo li istinu da smo tek suza na dlanu vremena i da živimo u zagrljaju kozmičke energije koja univerzum stvara i pokreć tada svjesno napuštamo skučenu trodimenzionalnost uma i uranjamo u multidimenzionalnost, sjedinjujemo se sa svjetlosnom dimenzijom postojanja, postajemo sudinikom vremena, spoznajemo moć sadašnjeg trenutka, sjedinjujemo se s njim. O toj, jedinoj istinskoj stvarnosti našega života bi trebali početi drugačije misliti, jer je u tome i naš egzistencijalni problem.

Neuroznanost se razvija, saznanja o djelovanju ljudskog mozga su sve mnogobrojnija, ali još uvijek neka pitanja ostaju bez pravih odgovora:

Jesu li neuroznanstvenici uspjeli, među milijardama živčanih stanica u mozgu, pronaći i one odgovorne za svjest i samopoimanje?

U kojem trenu razvoja se, još uvijek nesvjesno, spojimo s zaostalom energijom velikog praska?

Po kojem zakonu i koje fizike se to dogodi?

I na koncu najvažnija pitanja:

Kako svijest uopće "ulazi" u "materiju" našeg tijela?

Da li svijest inducira samosvjest ili je proces obratan?

Svijest je puno više od samosvjesti, svijest su i osjećaji, doživljaji, misli, bolovi, razlikovanje kvalitete okusa i mirisa, sposobnost diferenciranja nijansi boja i tonova zvuka. Gdje stoluje svijest, ta mistična vatra našeg postojanja?

Sjedinimo li univerzum svoga uma sa multidimenzionalnosti svemira, prihvatimo li svjesno igru sa čudesnim zakonima kvantne fizike, spremni na prihvaćanje zakona neke nove, dolazeće fizike, tada nam svijest postaje dohvatljiva, bliska i naša pa je u isto vrijeme je spoznajemo kao energiju koja je neuništiva.

 

 

 

 

Mi još uvijek ne znamo kako u našem tijelu odrediti prostor u kojem bi sreli svijest i to zbog toga jer nemamo pravi odnos prema prostoru, mi neznamo kako doživjeti svjetlosnu dimenziju prostor- vrijeme, mi neznamo na koji način probuditi osjetilnost i osjećajnost, ta čudesna svojstva u kojima se krije naše svjetlosno prabiće. Mi, slijedeći zakone klasične fizike, prostor- vrijeme još uvijek tražimo izvan sebe, još uvijek ga nismo naučili osjećati u njegovom nastajanju u nama samima. Kada to doživimo, kada se počnemo identificirati sa prostorom koji nastaje, u nama samima, tada će i svijest, spoznata u svom nastajanju, biti dio tog unutrašnjeg našeg i samo našeg svemira. Svijest će tada postati život naš svagdašnji, titrajuća manifestacija i neuništivost vječnog toka naše bioenergije, bezvremena svjetlosna muzika, vječni svjetlosni zagrljaj postojanja.

Spoznavanje svijesti nije odricanje, nego dapače, kompletno sudjelovanje u svim nijansama života. Tek sjedinjenjem energija svijesti i samosvijesti naše postojenje u univerzumu dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utječemo na širenje univerzuma i našeg osobnog horizonta.

Kada razmišljamo o inteligenciji, mjerimo je po psihičkoj sposobnosti i brzini razvoja misli, te čovjekovom prilagođavanju u novoj misaonoj situaciji i tako ju odvajamo od svih drugih svojstava tijela i univerzuma umno- osjećajnog u nama. Na taj način i samoj dimenziji inteligencije sužujemo granice i vjerujemo da je ona u nama evolucijom već određena. Trebali bi i o tome razmisliti, a ne slijepo vjerovati da smo,  kada nešto ne razumijemo, došli do granica određenog nam stupnja spoznavanja.

 

 

Znanstveno dokazana činjenica da se univerzum djelovanjem spiralne dinamike širi nam otvara mogućnost da svjesnim usmjeravanje misaone energije širimo univerzum naše inteligencije. Znanost se razvija, ona nam otvara vrata nove spoznaje, daje mogućnost prelaženja praga malog svijeta, u kojem se mnogi od nas više ne osjećaju ugodno, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u nepoznato. Stajati na vratima između dva svijeta, znači ne pripadati ni jednom. Prelaskom praga u novu spoznaju, mi susrećemo svijest uma na izvoru u četvrerodimenzionalnoj samokreativnosti. Za prihvaćanje sebe samoga, svoje samosvijesti  kao sastavnog dijela svijeta u kojem moramo nastaviti živjeti, najteži je prvi korak, ali taj korak je odlučujući.

Tako i jedino tako možemo svjesno spoznati univerzum umno- osjećajnog u nama, osjetiti vezu "ja", tijelo i svijet u kojem postojimo i početi vjerovati da mi sami svojom energijom taj svijet i stvaramo. Tada ćemo stvarno osjetiti mističnu vatru postojanja i spoznati da ona proizlazi iz izvora u univezumu našeg uma. Um je taj, kojim oblikujemo i širimo prostor, kojim spoznajemo dimenzije, njega treba, misleći sjediniti s novom koncepcijom o nastajanju svjetlosne dimenzije osobnog prostor- vremena u vječnom zagrljaju svjetlosti i tmine samosvijesti.

 

 

Tako i jedino tako osjećam da postojim u poeziji ispisanoj zvjezdanim slovima nutarnjeg neba, sretna sam jer znam da meni srodna duša čita ove retke, da ona  svoje uspomene broji i da smo sjedinjeni u duši ove divne pripovjetke. Ti i ja u zagrljaju svjetla i tmine, ti i ja postajemo jedno, ti i ja, ni on ni ona, mi zajedno postajemo pupoljak kozmičkoga cvijeta. Zagrljani tako u naručju svijeta, bez putokaza titramo oceanom snova, lebdimo svemirom uvijek novih izazova. Vidim te u zrcalima podsvijesti, osluškujem tvoje slike zov, pozivaš me na spoznaje lov, čujem šaputave strune svjetlosti tvoje i uranjam u dubine svijesti, miluju me niti koje uvijek novu spoznaju kroje.  

U svakom treptaju oka vidim rađanje novoga svijeta, svaki drhtaj vjeđa novu sliku stvara, moć sadašnjeg trenutka novu vječnost tka, svaki novi udah s planetom nas spaja, ti i ja, ni on ni ona, mi sjedinjeni lancem bisernoga sjaja postajemo vječnost ovog bezvremena i djelić nikada objašnjenog beskraja, sretno sjedinjenje svjetlosnog zagrljaja. Zagrljeni tako u suzama neba postajemo rijeke bez povratka kap, u nama se ogledaju zrnca pješćanog sata, u nama se zrcale latice nebeskoga cvijeta i nezaustvljivi vječno tekući svemirski slap.

 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.

poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str, 143.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com