„Zašto šutiš sada???“

Pitao si me,dok sam stisnuta uz tebe udisala …naše pomiješane mirise …

Mirise …što su me odveli u neki sasvim drugi  svijet…

U svijet u kojem …ovako stisnuta uz tebe…dočekujem jutra…

U svijet u kojem …ne pogledavam na sat…koji …bezobrazno gura ,nekom neobičnom brzinom svoje kazaljke…

Gura ih i…ne ostavlja mi dovoljno vremena da…pričam…da te ljubim …da udovoljim svojim usnama…

 

Htjela sam da vrijeme…stane…i…nisam htjela niti jedan pokret napraviti…niti jednu riječ izustiti…samo da bi …što duže taj  tren…tren u kojem uistinu pripadamo jedno drugom…potrajao…

Jer…u tom trenu…bio si …moj..

I …bila sam …tvoja…

I  kao da te…već stoljećima  volim…kao da i nemam što, reći ti…kao da …sve…ionako …znaš…

 

 

Uvučena ispod tvog ramena…u toj toploj postelji….bila sam …sretna…

Osjećaj da pripadam tebi…svaki moj drhtaj je umirio,a onaj …povremeno jači stisak tvoje ruke…onaj stisak što bi me priljubio …. još više uz tvoje tijelo…pričao je više od… naglas izgovorenih riječi…

 

Da…šutila sam…

Šutila sam jer…nisam htjela riječima …i pričom …o onom svijetu,što se odvija iza vrata ove naše sobe…nisam htjela da tom pričom skinem… one osmjehe s naših lica…

 

 

Sa pričom o svijetu u koji ćemo  se,nakon još samo nekoliko okretaja ,onih bezobraznih kazaljki…vratiti…i…opet biti…daleko…jedno od drugog, beskrajno…daleko…

 

Šutila sam i …u toj tišini …čula sam…nas…

Čula sam kako dišemo...

Čula sam  melodiju naših udisaja…i ...kao da je uvježbana do savršenstva…kao da su se sve note stopile u jednu…

I nisam htjela prekinuti tu ljepotu …usklađenih nota…

Nisam htjela…

 

Eto ,zato sam šutila…

…Šašavko…