JEDAN STARI TEKST

Zamisli Zemlju. Planet. Modra je, okrugla nepravilno. Zaobljena u bokovima. Onako ženski. Diše. Ravnomjerno. Smanji je na veličinu dlanova. Diše dalje. U veliku posudu stavi čistu vodu. Spusti Zemlju u vodu, drži je u njoj nekoliko trenutaka, a onda izvadi i onako mokru čvrsto obgrli dlanovima. Zemlja i dalje diše. Pomiluj je pogledom. Pošalji misao: volim te. Dotakni domalim prstom, onim na kojem ljudi obavezani drugim ljudima nose prsten. Što Zemlja radi za to vrijeme? Diše. Zemlja uvijek diše. Kao ti. Kao ja.I onaj netko zbog kojeg je cijela ova priča.

Kad je moj otac prestao disati sjedila sam kraj telefona udaljena stotine kilometara i čekala. Da mi jave da je prestao disati. Kad je telefon zazvonio, podigla sam slušalicu i rekla očevoj sestri: – Šuti, ne govori ništa. Samo diši. To je sve što za njega sada možemo učiniti. I nisam plakala. Osim unutra. Moje unutra prepuno je rijeka. Bilo je to prije puno godina. Odonda je svaka crkva postala telefonska govornica u koju, kad poželim razgovarati s ocem, uđem i – dišem. A on mi pošalje malo pismo-radost iz kuće u kojoj sada stanuje. Vjerojatno sojenice na nekoj nebeskoj vodi. Vodom smo vezani moj otac i ja. Kad čujem kako netko kuka zbog ostavljenosti, izgubljene ljubavi, prevare, nedostatka novca ili bilo čega drugog, pošaljem mu poruku, onako mentalno: diši. Na ovom svijetu ima još toliko onih koji dišu zbog nas. I mi to moramo činiti za druge. Dakle, zamisli Zemlju. I diši s njom.