Realnost je objektivan fizikalni svijet koji postoji bez obzira na ljudsku spoznaju. 

 

 

Pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja realnosti, njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje fizikalnog svijeta u nama samima, bez obzira na njegovu realnost.

To su osnovne definicije tih dvaju pojmova.

Moja ili tvoja stvarnost je puno više od toga. Ona obuhvaća moje i tvoje unutarnje stanje iz kojega može doživljaj jedne te iste situacije, jednog te istog predmeta, muzike, poezije, pročitane knjige ili susreta s tobom biti uvijek u izrazu drugačiji.

Egzistencijalni interes nas je polako pretvorio u automate koji dobro obavljaju svoj posao i poštuju etičke norme društva, te tako jednostavno funkcioniraju u društvu i zajednici kojoj pripadamo.

 

 

Stvarnost tako postaje samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njene interpretacije.

U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima:

• poetska,
• slikarska,
• intelektualna,
• duhovna,
• prozaična i nema kraja nabrajanju.

 

Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja.

Nezainteresiranost je ravnodušnost prema stvarnosti. Mislim, dakle moje "ja" misli i uopće nije važno da li sam ja, u tom procesu mišljenja, stvarno zadovoljna.  To je nekreativna misao koja ne treba dokaz, mi ga ne tražimo u sebi, jer ona samu sebe nama dokazuje. Tada misao postaje neugoda, stvara u nama negativnu senzualnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću.

Zainteresiranost budi kreativnost u nama i uvijek nas vodi nekom cilju. Kada počnemo teleološki misliti tada se upuštamo u igru sa samim sobom. Naše misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, trenutak tada postaje poezija. Tako više ne dokazujemo svoje postojanje niti egzistenciju koja nas obavezuje, nego živimo etiku i estetiku postojanja.

 

Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, a takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo.

Naša misao je naša stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost naših kreativnih potencijala.

Svijet je otvoren i velik. Pogledajmo, tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u našim mislima, željama i snovima.

 

Svatko od nas nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima.

Razlika između povijesti i umjetnosti je u tome da povijest nema mogućnosti  osobnog interpretiranja, ona prepričava događaje. Slikarstvo i poezija posjeduju različite mogućnosti izraza u odnosu prema stvarnosti.

 

 

Promatrajući slike umjetnika mi ulazimo u jedan drugi oblik stvarnosti, doživljavamo ljepotu umjetnikova srca, ulazimo u mirisni dučan njegove duše, ponekad doživljavamo iscjeljivanje svoje duše.

Prisjećam se stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:

"Netko ima čuperak do uha netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa?Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."

Umjetnost je kraljica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće.

 

Mi ljubav još uvijek povezujemo sa srcem, jer je tamo osjećamo.

Postanimo umjetnicima svatko svoje stvarnosti, stvarnost je u nama samima i kada to shvatimo, shvatit ćemo i nju. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali  ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. Stvorimo svatko svoj mirisni dučan duše, onaj čudesni svijet u kojem će naša kreativnost sama od sebe rasti.

 

Umjetnik je ovu sliku nazvao emocije, tuga, patnja. Uronimo osjećajima u njegovo djelo i probajmo osjetiti što pogled na ovo djelo budi u nama. Osjećamo li doista tugu? Osjećamo li vatru koja peče naše srce?

Gledajući ovu Tigrusovu sliku u meni se bude uspomene na jedno davno vrijeme, vrijeme oluje ruža, vrijeme tuge zbog jednog bolnog rastanka.

 

Promatrajući ovu sliku osjećam ljepotu trenutka u kojem trajem.

A promatrajući ovu sliku istog umjetnika prisjećam se jedne davne Ivanjske noći.

 

Naš emocionalni um je riznica naših sjećanja daje nam mogućnost za oblikovanje slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, realnost našeg misaonog uma.

Kreativnost i sloboda naših emocija nam omogućavaju distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog, ne znači da sami sebe zavaravamo i lažemo. Pravilno tumačenje slika koje nastaju u našoj glavi je umjetnost koja nastaje sjedinjavanjem naše emocionalnosti i intelektualnosti.

 

 

Kada to shvatimo, prevladali smo prvu kariku u lancu koji nas veže sa učmalosti svakodne kolotečine. To je put ka slobodi i kreativnosti, put ka umijeću življenja. Institucije današnjeg vremena, škola, crkva, administrativni uredi, televizija i žuta štampa nastoje kočiti našu samostalnost. Ne dozvolimo da oni postanu tutorima naših duševnih i fizičkih stanja.

 

 

Misao sama po sebi doseže granice preko kojih ona sama nemože preći, ako joj mi sami novim iskustvima i znanjem ne otvorimo nove puteve. Naš mozak, naš emocionalni i intelektualni um stvaraju našu stvarnost, stvarnost tijela i sliku svijeta u kojem ćemo sretni ili nesretni, zadovoljni ili nezdovoljni, radostni ili tužni dalje živjeti.