Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.

Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima.
Tračak sunca, moj jedini prozor ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.

Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
oči su umrle zadnje,
oči koje pamte i ne opraštaju.

Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju.

U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.

Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više.
Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan.
"Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe.
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši.
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno.

Dogodio se rat, zemlja gori mržnjom naših pradjedova i onih privilegiranih u vremenu obnove, onih koji su uživali povjerenje i uskraćivali ga, po njima, nezaslužnima, a nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom. Krenuh za anđelom ljubavi u novo otkrivenu stranu svijeta da tu, na vratima vremena, živeći trenutak preživim užas.

Rat je završio. Nova istina u eteru,
"Iz mira u rat, iz rata u pobjedu, iz pobjede u blagostanje."
Lažni osmjeh s plakata zatamni istinu o tragediji na istoku.
"Što da učinimo s godinama pretvorenim u uspomenu dok u nama raste strah od budućnosti?"
"Uvjeravaju vas da ono nije bilo dobro, a sada je još gore." reče mi tužno glas vjetra "Horizont je pun križeva. Zatvoren je izlazak suncu, ova tama traje predugo za ono malo sna što su vam obećali."
"Kako se zove ova zaraza koja nam nagriza dušu? Imena koja smo nekada s lakoćom izgovarali postaju aveti i mi se bojimo vremena koje ponovo guta nepodobne."

Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.

"Gospodo, novo izrasla gospodo, što da učinimo s godinama koje su nam još preostale?"
"Vrati se trenutku, kreni ponovo prema izvoru." šapnu mi vjetar.
"Izvor je zatrpan."
"Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada." glas vjetra me smiruje.

Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,

"Tamo su nestali oni koji su tek počeli poklanjati cvjetove ljubavi i tek poželjeli krenuti ka izvoru." pomislih.
"Ti stojiš nad grobom svoje mladosti i suzama zalijevaš najljepši cvijet koji je u njenoj dolini nicao. Ljubav će vas izdignuti iznad aveti koje šire mržnju. Kreni i ne oplakuj više. Izvor je tamo gdje ne stižu zle misli i pohlepa pobjednika. Jedino oni koji to shvate su heroji trenutka."

Bogovi se udružuju u tragičnom trenu ove povijesti ljudskog zla. Slijedim zvuke njihovih misli.

Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" danas oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.

I ja sam živjela u takvom gradu, a onda je prošlo moje i njegovo vrijeme. Sjećam se da su se laste vraćale kada sam odlazila. Niska od mjeseci i godina je bivala sve dulja, zaboravljala sam njegov jezik i ljude, ostala su samo maglovita sjećanja na izvor rijeke i veliku tržnicu. A onda jedne večeri ugledah na zaslonu televizora sliku iz davne uspomene i vidjeh ljude koji bježe. Velikom tržnicom se prosu krv i jauk umirućih.
Pogledah u nebo i na lice mi padoše suze. Pričinilo mi se da i bogovi tuguju zbog čovjeka kojem su udahnuli život.

Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.

U kristalnoj kugli života vidim grad oronuo u svojoj tuzi.
"Zar još nisu pronašli izvor?" pomislih gledajući povorku koja se približavala groblju.
Prognani se vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije sedamnaest godina neshvaćajući razlog bježala od smrti.
Zvuk božjih glasova prelazi u jecaj i ja začuh najtužniju simfoniju univerzuma.

Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.

Diana i Bacchus, Perun, Perunika i Zora, Vid, Vesna, Morana, Artemida i Dionisije, Zeus i Europa, Orion i sedam Atlasovih kćeri, vile i vilenjaci, veliko jato bijelih ptica kruže iznad velikog križa ispod kojeg gore svijeće nestalima. Tisuće imena bez tijela, ispisana noćnim morama onih koji su ostali.
Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru.
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici.
Pored mene je stajao pjesnik i tiho potvrdio moju misao.
"Da, to je istina o životu"