Što je smisao života? Što je smisao života?  – Odgovora nema.

Još jednom, sada nevoljno, otvori vrata više škole i njezinih učionica ovo sad mlado ljudsko biće. Biće? Zar više nisam Duša? Ipak je znanje uzelo maha. Ja sam ljudsko biće. Znam tko sam i kuda idem, a nauk ću dobiti u višoj školi. Sada mi je mnogo lakše, nešto se ipak pokrenulo. Ma koliko škola zaokupljala njenu maštu, nešto jače žudi za sjedinjenjem. Mnoštvo se proširuje, a jedinka još uvijek sama sa svojom čežnjom o ravnopravnosti očekuje ispunjenje svog sna. U očekivanju prođe i vrijeme više škole.

„Sada si slobodna i sposobna“ rekoše joj učitelji „da sama nastaviš sa svojim razvojem.“

Izašavši iz školskih klupa odahnu Duša, mlado biće, snom uspješnog pravednika. No tek što izađe iz učionice okrenu se sa žaljenjem i nespokojem, kao da je izgubila, a ne našla još jedan dio sebe. Kuda ću sad? upita se. O da, znam, idem roditeljima pokazati što sam sve naučila i kakve sam ocjene za to znanje dobila.

Otvori vrata roditeljskog doma i pokaza svoju svjedodžbu. Roditelji je sa zadovoljstvom i olakšanjem dočekaše raširenih ruku, gotovo ni ne pogledavši njezinu svjedodžbu i kao usput je podsjetiše: „Sada si sposobna samostalno živjeti. Traži posao, traži stan, udaj se.“

„Ali ja želim biti slobodna,“ odgovori Duša, a tek u mislima spozna stvarnost: Ne znam  kamo ću ići, a i koga ću naći da me voli, kad me i vi od sebe tjerate. Vječno pitanje o tome otkud dolazi, ovaj put, u šoku, nije ni postavila. S obzirom da nije željela razočarati svoje roditelje prvom prilikom ode potražiti posao. S naučenim znanjem vrlo brzo shvati da nikoga za njeno znanje nije briga.

„Nemaš iskustva“ rekoše joj kao odgovor na njene argumente da se i te kako potrudila usvojiti znanje radnih sposobnosti.

Kako da ga usvojim ako mi ne date priliku da pokažem što znam? pomisli Duša. Zbog straha da joj neće nikako pružiti priliku za rad ako to glasno izgovori, ostavi riječi neizrečene. Toliko je naučila – pametno je ne govoriti izravno svoje mišljenje nadređenima. Neizravno, požalit će se na njihovo ponašanje svakome tko bude s njom komunicirao o istom ili sličnom iskustvu. Takvo ponašanje nije očekivala. Tek razočaranje silno obuze njeno biće. Prve brige o samostalnom preživljavanju zaokupiše njene misli. Strah, nemir, nezadovoljstvo, tjeskoba, tuga,  neprihvaćanje, nepovjerenje, samoća, postadoše njezini stalni suputnici. Što ću sad? –  ja nisam ono što jesam. Nitko joj školu ne priznaje, tek je papir bijeli svjedok njene vrijednosti, a inspiracija koja ju je vodila da uspije u svom zvanju usahnu bez povratka. Ne, to ne može biti tako, snagom razuma ustanovi te poče kucati na sva moguća vrata tražeći pozitivne odgovore koji će je odvesti u samostalnost. No razum tu ne igra nikakvu ulogu, pozitivni  odgovori izostadoše. U povjerenju rekoše joj šapatom: „Traži vezu, bez veze teško ćeš se uspjeti zaposliti.“ Vezu? Zar veza za posao nije moja svjedodžba? Suze nijeme ljutnje orosiše joj kapke.

U neprilici da je tko ne vidi kako plače i koliko je nesretna – ta ona je odrasla osoba, nije više dijete – brzo ih obrisa dok se s bolom  prisjećala hladnih učionica i često osobnim životom opterećenih roditelja i učitelja. Nikome od nih ne mogu vjerovati! Kako sam usvojila ovakvo nepovjerenje?

Koga mogu naći kao vezu za posao? u očaju se upita. Tražeći vezu i iščekujući ostvarenje praznih obećanja prošlo je nekoliko godina – još jednu školu mogla je završiti – i konačno nađe zaposlenje, ali ne ono za koje se osposobljavala. Posao ima, ali od te zarade ne može podmiriti troškove života, a kamo li krenuti na put samostalnosti i slobode. Ono zvanje za koje je učila pade u zaborav, njen entuzijazam i volja za daljnjim učenjem i napredovanjem u prah i pepeo se pretvoriše, a stalno nezadovoljstvo zavlada njenim životom. Žudnja za ispunjenjem i ljubavi postade tako silna da izgubi kompas svog života u podređivanju, roditeljima, učiteljima, okolini, poslodavcima, društvenim zbivanjima. Zakulisne igre njihove nebrige ne dozvoliše joj da odraste. U njoj ostade nemirno, nezadovoljno, nesigurno, tužno, prestrašeno dijete, željno ljubavi, tolerancije, mudrosti, hrabrosti, pravednosti, moralnosti, poštenja, vjere, prihvaćanja, povjerenja, poštovanja, iskrenosti, odgovornosti... Nada u bolje sutra usahnu u Duši mladog bića.

U takvom raspoloženju poče tražiti svoj krov nad glavom. Shvati brzo da sa svojim prihodima ni to bez pomoći ne može ostvariti. U svojoj najbližoj okolini poče tražiti partnera koji će joj pomoći. Više u sebi nema ni žudnje, a kamo li ljubavi. Ljubav je, ako je ikad i postojala, odavno poništena, satrvena, pogažena, ubijena. Nije ni dobila šansu da se kroz život ikako iskaže, a kamoli da se veličanstveno dokaže. Ostala je samo čežnja za samostalnošću, želja da se makne od svih onih koji joj riječima tvrde da je vole dok djelima pokazuju nešto sasvim drugo. Ima li ikoga na ovom svijetu da ovu ogorčenost i nezadovoljstvo s mene skine? postavi si pitanje. U tom zamišljenom lutanju podiže pogled i u šoku stade. Nevjerojatan osjećaj nesigurnosti presiječe je, lice joj se zacrveni, noge joj zaklecaše, srce nemirno zakuca u grudima, oči zaiskriše novim sjajem. Jedan usamljeni dečko zainteresirano je gleda. Tek što su se oči srele, Duša je pala u novo ropstvo. Osluhnu svoje biće i zaključi: Nekome je ipak stalo do mene. To mora biti to! Ljubav na prvi pogled! Jesam li ovaj osjećaj cijeli život tražila i čekala? Jesam. S ovom ću osobom sigurno ostvariti sreću. Sada mi više nitko ništa ne može. Nisam više sama! Sve pogreške mojih roditelja,  učitelja i društva u kojem živim ja ću ispraviti!

 Očekivana sreća, novi život, vjera u sebe i drugog čovjeka, brzo, međutim, prerasta u gorčinu, gorčinu koja traje. Zašto je to tako? – tek usput postavi si pitanje sad već izmučena Duša i odmah zaključi kako ona tu više ništa ne može promijeniti. O njenom životu i tako odlučuje netko drugi. U djetinjstvu to su bili roditelji, u djevojaštvu i mladosti partner, a sada su to poslodavci. Društvo u svemu tome sudjeluje. Nemam se komu obratiti za pomoć, nemam više snage boriti se za svoju slobodu. Prava koja mi se nameću kao ispravna ograničavaju me u mojim izborima. Ja ih ne razumijem, zaključi ljudska Duša i nastavi životariti iz dana u dan čekajući da ova životna agonija prođe jednog dana sama od sebe. Tek ponekad, u intimnim trenucima svog života, suza u oku je podsjeti na duboko nezadovoljstvo koje je sve jače podsjeća što bi to ona od života htjela. Htjela bi bar na trenutak biti sretna i osjetiti da je nekome stalo do nje, da je netko uistinu voli. 

Dok suze nijeme tuge oplahuju njene obraze, čuje iz daljine pitanja iz svoje svijesti: Zašto je to tako? Kako? Zbog čega? Ne obraća pažnju na eho, taj daleki podsjetnički glas, od bola umorna Duša. Nema više snage da pogleda u svoju sadašnjost, kako bi odgovorila na to daleko zašto i kako. Otkud to uporno dolaze ova pitanja? Izvana ili iznutra? ne može odgonetnuti. Okamenjena od bola ne pomiče se s mjesta da bi na njih potražila odgovor. Tek u mislima vrtjela su se uvijek ista  razmišljanja…