Što ja znam o svojoj religiji?

Rođena sam u kršćanskoj religiji kao vjernica pravoslavne vjere. Sjećanja mi sežu u djetinjstvo, u prve doticaje s pisanim tekstovima  molitvi Očenaša, Simbola vjere i pjesmarica Svetom Savi, Svetom  Ćirilu i Metodu, začetnicima ove religije. To su prve molitve, ali i zadnje kojih se sjećam. Sjećam se uzvišenog osjećaja kada sam primila prvu pričest. Vrijeme u kojem sam živjela nije bilo naklonjeno religiji, koliko sam ja shvaćala. Religija je bila usputna „nepotrebna“ znanost u tadašnjem državnom uređenju. Kako sam ja kao pojedinac došla do takvog zaključka? U kući smo se redovito molili Bogu za zdravlje, sreću, radost, mir, snagu, uspjeh u učinjenom poslu, napredak u materijalnim dobrima itd. Sporadično se išlo u crkvu za blagdane. Bila je daleko, možda je to jedan od razloga. U kući sam imala molitvenik koji mi je majka nabavila. San Presvete Marije djevice na Svetoj gori. Moram priznati da molitve baš i nisam razumijevala. U školi rijetko se govorilo o religijskim zbivanjima i nekako osuđujuće. Kada sam ja odlazila do crkve uz roditeljski blagoslov, imala sam osjećaj srama. Željela sam da me najradije nitko ne vidi da idem u tom smjeru i najčešće sam poricala da sam bila na nekakvim zborovima, kako su se tada zvala vjerska okupljanja. U slobodnim terminima između i nakon školske nastave rado sam išla na zborove. Veselila sam se njima. Tu sam doživljavala nova iskustva druženja i nekog mističnog iščekivanja ljubavi. Ne mogu reći da u svojim intimnim trenucima nisam vjerovala da postoji neka nadnaravna sila s kojom sam se željela povezati. To su moja sjećanja iz djetinjstva na religiju i vjeru u kojoj sam živjela.

Kada sam se udala kupila sam Bibliju – Svetu kršćansku knjigu i s naporom je pročitala. Nisam shvaćala Bibliju. Koliko sam razumjela, njeno znanje seže u prve pisane tekstove bivših zemaljskih naseljenika i njihovih uzajamnih neprihvaćanja i nasilnih, grubih, ratničkih nasrtaja jednih na druge. Takva povijest ljudskog razvoja nekako me je odbijala. Smatrala sam u svojoj naivnosti da se takvo nešto u današnje vrijeme nikada više ne može dogoditi. Osjećala sam se sigurnom u državi u kojoj živim i koja poziva na ustrojeno ponašanje bratstva i jedinstva među različitim narodima i narodnostima i, iskreno, bila sam sretna da i ja kao jedinka u tome sudjelujem. Ne mogu reći da sam razmišljala o samoj ideologiji, ali sam bila sklona podržavati stanje mira, sklada i harmonije takvog međuodnosa među građanima. Nabavila sam osnovne molitvenike o Isusu i Majčici Božjoj. Ponekad sam ih čitala. U crkvu sam odlazila sporadično. Molitve u crkvi i liturgije uglavnom nisam razumijevala. Svoju djecu sam krstila, ali im kao roditelj nikad nisam nametala religiju iz razloga što sam živjela u zemlji koja je također većinom kršćanske vjeroispovijesti, ali katoličkog opredjeljenja. Nisam željela da se moja djeca izdvajaju u većinskoj zajednici u kojoj su živjela. Ono što još nisam shvaćala su podjele između katoličke i pravoslavne vjere, niti zašto je do njih došlo, ako je to, kako su tvrdili i jedni i drugi, ista vjera. Željela sam da se moja djeca uklope u prostore u kojima sam ih donijela na svijet i sama donesu odluku o svojoj religioznoj pripadnosti ili nepripadnosti religiji. Jedino što je na mene ostavilo dubok utisak u Bibliji jest Isusovo učenje koje me je privlačilo, ali sam imala dvojbe o njegovim mističnim iskustvima i o prenesenom apostolskom znanju njegovih učenika koji su spominjani u Evanđeljima po Jovanu, Luki, Mateju i Petru. Dvojbe sam imala zbog prepričavanih događaja dugo vremena nakon Isusovog života, koji su mogli izgubiti smisao same izvornosti doživljenih događaja, te na taj način iskriviti moguću istinu. Danas, nakon nekih spoznaja u osobnom dijelu uvida u istinu ljudskog roda i njegovog duhovnog razvoja, mogu reći da su se moje dvojbe potvrdile. Ova tvrdnja nije vezana ni za kakve dosadašnje pisane tekstove. Ona je potvrda moje Duše i njezinih sjećanja kroz stoljeća, pa i milenija ako hoćete. Svaki čovjek nosi ta sjećanja u sebi kao zapis proživljenih života u različitim zemaljskim i kozmičkim prostornim okruženjima. Kada razvojem duhovnih zakona postigne određenu vibratornost usklađivanja neprestanog cikličkog kruženja pozitivne misaone i duhovne energije, čovjek dolazi do uvida o mnogim zemaljskim, pa i kozmičkim putovima svoga Duha. To je prirodan ciklički slijed i tu nema ničeg nadnaravnog. Radi se o povezanosti našeg Duha sa svime što je bilo, što jest ili što će biti.

Kada bih ja sada promišljala, po ovoj istini koju sam otkrila u sebi i oko sebe, religija bi se srušila kao kula od karata. Ali sama religija je potrebna čovječanstvu, pa nema razloga da se crkveni oci plaše za svoju krunu. Ljudi su osnovali religijsku zajednicu, a ne religija ljude. Mada se uopće ne bih bunila da religija doista utječe na ljudsku čovječnost u smislu temeljnih ljudskih vrijednosti, pozitivnih vrlina i pozitivnih osobina ljudskog Duha. Tu je religija jako zakazala u svom odgoju i kao vjernik ne prihvaćam da me netko proziva nevjernikom zato što ne odlazim često u crkvu. Religijska zajednica je u mom sadašnjem životnom okruženju povlaštena institucija koja, po meni, ne obavlja svoj dio posla. Svjedoci smo da je ljudski Duh na vrlo niskoj razini duhovnih vrijednosti. U razvoju svoje Duše naučila sam kako nije potrebno mnogo da bi pozitivni duhovni zakoni zaživjeli u ljudskoj psihi. Za to je potrebno napamet naučiti 25 temeljnih ljudskih pozitivnih vrlina i trideset do  pedeset pozitivnih osobina Duha, te ih svaki dan misliti i često izgovarati kroz riječi. Nakon nekog vremena misli i riječi same od sebe počnu se pretvarati u djela. Neka mi se nitko ne usudi od crkvenih otaca ustvrditi kako to nije istina ili, još gore, da to nisu znali, prije nego što nauče navedenu tvrdnju i iskuse to u svojoj praksi barem godinu dana. Bez ovog znanja religija bilo koje skupine ne može pozitivno utjecati na čovječanstvo. Teološko znanje koje je usvojeno to nekako stidljivo otkriva, upućujući da se ide u tom smjeru. U njegovim uputama nema nikakve sigurnosti u kojem smjeru bi se čovjek trebao uistinu duhovno razvijati. Više služi kao nekakvo svjedočanstvo o ljudskom razvoju na zemlji nego duhovnom.

http://angelija.blog.hr/