Bilo je dana pri Kuležima kad je bilo sparno sa teškom sumaglicom i rojevima prašine koji su prekrivali seoske puteve. Tako je bilo i ovog jutra kad se s Ezrom uputim prema Gornjoj Bistri do koje je vodio krivudavi put preko dva brijega možda i nekih dva kilometra, a sav nadvijen gustim listopadnim drvećem. Zimi je ovim putom bilo teško proći, jer su velike hladnoće znale zamrznuti put pa je bilo puno snijega, sklisko i opasno. Ljeti je opet ovaj put glasno odzvanjao zrikanjem zrikavaca i prigušenim šuškanjem grmlja u kojima su se skrivali tetrijebi.

 

Taj je put prema Kraljevom vrhu naglo uzlazio, dok se sa lijeve strane prema Jakovlju blago spuštao prema nizini koja je bila pusta i prazna, sasvim drugačija od one prema Gornjoj Bistri gdje je bilo puno bjelogoričnog raslinja.

 

Križanje tih odvojaka je bilo baš ispod moje kuće pri Kuležima. Bilo je dovoljno prekoračiti potok i krenuti malo poviše i već ste bili na tom križanju putova prema Jakovlju sa lijeve strane, prema Kraljevom vrhu sa desne strane ili prema Gornjoj Bisti koja se nalazila južno iza bregova.

 

Mi smo stigli do Risova polja pa onda naglo skrenuli na put koji nas je vodio prema Bistri, ali sve nekako nevoljko i teško, jer je bilo sparno i neprimjereno vruće za to doba godine. Baš je bilo proljeće u jeku i sve je pupalo pupovima, a zrak je bio pun peludi i prašine. Kada nakon nekoga vremena hoda začujem zvuk traktora koji nam je dolazio iza leđa i pogledam te opazim našeg Štefeka kako u društvu jednog svog kompanjona iz Bistre upravlja traktor na našu stranu pa stane:

 

• Doktor, morti bi štel da te dopelam do Bistre? Evo, mi smo bili pri Marici pa smo si cugnuli nekoliko peharčeka.

 

A ja jedva dočekam pa velim:

 

• Neka Ezra bude tu sa vama, a ja ću na motku iza traktora.

 

Na to taj njegov kompanjon nervozno usklikne:

 

• Nikako, doktor, nema ovdi mesta, nego neka i on stane na tu motku.

 

I ja pogledam Štefeka kako s odobravanjem namješta motku iza traktora. Štefek je bio lokalni momak od nekih tridesetak godina, visok i jak, ali zapušten. Njegovo lice je uvijek bilo poluobrijano, tamno opaljeno od jakog proljetnog sunca i crnih ruku od mazut ulja i motike.

 

Živio je od svog polja i od ilegalne sječe drveća sa Medvednice koje je prodavao kao drvo za ogrijev lokalnim seoskim gazdama. Imao je jedno žensko dijete, ali je živio rastavljen od žene koja je pobjegla sa djetetom negdje u grad gdje su prilike bolje, a život mnogo lakši. Stalno je bio u svijetlo smeđam sakou sumnjive čistoće ispod kojeg se nazirala zelena lagana vesta, a ispod nje blijedo crvena karirana košulja. Ukratko – bio je kao većina naših seoskih momaka koji vrijeme provode ili u svom polju ili na svom traktoru obilazeći lokalne gostionice. Uglavnom je bio pijan ili barem pripit, a to je bila jedna njegova karakteristika na koju nisam računao toga jutra.

 

Ta je motka o kojoj govorim bila nekih metar udaljena od tijela traktora i uglavnom služi kao poluga za željezni plug ili kao potporanj za metalne košare u kojima se prevozi kukuruz ili sitnija stoka. Između nje i traktora zjapi praznina gdje se nazire samo površina ceste i mene je uvijek bilo strah voziti se na toj motki, jer sam uvijek razmišljao da je moguće da propadnem i da me ta motka i taj traktor samelju u  najsitnije komadiće. Ovog puta nisam obojici htio dati za pravo pa sam prihvatio rizik i tako oboje nas i Ezra i ja stanemo na tu motku i Štefek krene, ali stane naglo na gas, mi se zaljuljamo na toj motki i ja osjetim kako užasno jurimo cestom, a možemo propasti u tu prazninu, da nas nitko onda ne može spasiti i ja stanem vikati:

 

• Stani, stani Štef!,

 

a hladni me znoj oblije u isti čas

 

• Stani, stani!!

 

A Štef kada je vidio, da smo u opasnosti, vjerojatno izvlačeći iz dna svoje svijesti istinu, da i sam ima dijete istih godina, nakon nekoga vremena uzvikne:

 

• Dobro, dobro, evo ići ću polagano.

 

Ja onda obujmim svoga Ezru oko pasa pa mu velim:

 

• Znaš, Ezra, ako budemo pali onda padamo oboje.

 

Mnogo godina kasnije, već u Adelaideu saznah od Ezre, da je već „padao“ i da je bio veliki srećković kako je prošao na tom traktoru.

 

Tako dođemo do Bistre, Štefek siđe sa svog traktora zajedno sa svojim kompanjonom pa se upute prema gostionici u središtu sela, a nas dvoje sačekamo autobus za Zagreb i ja sam onda mislio, da Štef zapravo nije mislio ništa loše, on je samo imao suženu svijest o opasnosti kojoj smo izloženi, posebno moje dijete, ali je bila i odgovornost na meni, jer nisam računao da imam posla sa pijanim čovjekom, a kad je čovjek pijan onda mu se koješta oprašta.

 

Spoznao sam, da sam svojom nepromišljenošću nepotrebno doveo dijete u životnu opasnost i još sam saznao da moja osobina da ljudima ne dajem za pravo, nego da uzvraćam istom mjerom, jedna je osobina koja me može koštati glave i to ne samo mene, nego i mnoge druge, ali ja sam takav!