Stav je pojam nekog zakona. Uvjerenje je razumijevanje tog nevidljivog zakona. A navika je djelatno prihvaćanje tog zakona.

Razumijevanjem kako nastaju ili su nastali ti nevidljivi zakoni stvorila bi se mogućnost za promjenu iskustvenih navika koje djeluju kao nepisani zakoni (to se može misliti i činiti, jer to misli i čini većina ili svi) u samostalnom djelovanju ili skupnom sudjelovanju.

Kada bih se odrekla podsvjesnog sjećanja koji stvara stav i uvjerenja koja stoje kao nesvjesni zakoni, kao nepotrebne akumulacije informacija, ugrozila bih znanje o svojoj osobnosti. Znanje podržava stav. Svjesnost neznanja podržava uvjerenje. Voljnom zamjenom (transformacijom) neznanja u znanje ujedinjuje se dvojnost i živi sada. To je to: trebam ispravno shvatiti stavove i uvjerenja koja potiču od mene ili drugih ljudi, a nisam ih provjerila kroz svoje životno iskustvo. Ti stavovi i uvjerenja podržavaju moje neznanje ili znanje. Njihovim preispitivanjem shvatit ću koliko imam znanja o sebi, djelu koje obavljam, o osobi s kojom surađujem, okolini u kojoj živim. Ali kakvog znanja tu ima što se ne vidi ili se tvrdi da se zna iako to ne stoji? Ja tvrdim (stav) da znam sve o sebi (uvjerenje), što stvara naviku da ja mislim kako sam pametna, što apsolutno nije istina. Protekli stavovi i uvjerenja tvore takvu naviku da sam u vlastitom neznanju provela velik dio svog života. Nisam li to na samom početku priznala sama sebi postavljajući si pitanja: Tko sam? Što sam? Otkud dolazim? Kuda idem? Kako da znam koja djela obavljam i s kime surađujem, kad ne znam odgovoriti na ova osnovna pitanja? Imam znanja „koš i još“, ali nemam predznanja o svojoj osobnosti, ili poričem da neznam ono što znam, a to je da bih mogla preispitati sebe, svoje postojanje, svoje stavove (mišljenje), svoja uvjerenja (osjećaje), svoje ponašanje (naviku).

Kada sam počela poricati svoje sudjelovanje?

Postojanje, stavove, uvjerenja i navike sam posložila. Ovo je na nesvjesnoj razini. Djeluje samo od sebe, automatski. Ako nisam u pozitivnom smislu osvijestila misao i emociju, riječi djeluju negativno. Ako jesam osvijestila misao i emociju, znam ispravno odabrati riječi koje će ju transformirati u ono što ja želim izraziti svojim dobrim djelom. Bez osvještavanja postojećeg mišljenja ne mogu ništa promijeniti. Tek kad upornim  mišljenjem naučim nove pozitivne riječi, one postaju zakon i djeluju automatski kao stav ili uvjerenje. Taj stav podržavaju naglas izgovorene pozitivne riječi, koje stvaraju uvjerenje. Navika je stvorena.

Stav – naučiti nove pozitivne riječi.

Uvjerenje – svjesno izgovarati naučene pozitivne riječi.

Navika – djeluje sama od sebe kada se usvoji ovo znanje.

Tek kad usvojim dovoljno pozitivnih riječi svog pozitivnog znanja, stvorit ću odgovarajuću ravnotežu svijesti koja će djelovati u neprekinutom protoku, stalno dostupna, bez ikakvog zastoja. Znanje bi tada djelovalo samo od sebe. Tada bih uvijek mogla ispravno odabrati što ću i kako živjeti. Imat ću u svijesti i jednih i drugih podjednako. Pozitivnih pojmova trebam  znati oko sedamdeset. Ova se brojkica, da se razumijemo, odnosi samo na mene osobno. Do nje sam došla prebrojavajući najčešće negativne misli usađene u moje svakodnevno razmišljanje. Ravnotežu mogu postići samo ako imam barem jednako toliko pozitivnih pojmova u sebi. Vi ćete, ako se potrudite, prebrojati svoje negativne konotacije i onda, sukladno tomu, potražiti odgovarajući broj pozitivnih.

Ali kako da saznam koje riječi trebam usvojiti? Ovo prelazi, čini mi se, u fantaziranje. Ponekad mi se čini da u sebi zapravo „fantaziram“ cijeli život, pa sad to činim i s ovom svojom novom „igračkom“, ovom novom temom. I tu je sad, želim li biti dosljedna, novo pitanje: Što je to fantaziranje?

Fantazija… Što ako je to stvarnost koja mi je nepoznata, koje nisam svjesna ili koju ne priznajem kao stvarnu mogućnost?

Stvarno je ono što je istinito. Istinito je ono što mislim da znam, ali zar nije stvarno i ono što ne priznajem kao stvarno? Ono također postoji kao mogući izbor ili nevidljiva nada u mogućnost drugačijeg izbora. Opet se vraćam na polove pozitivno/negativno. Prihvaćanje i neprihvaćanje. Kako ga pomiriti?

Bože dragi, što je meni? Savršeno je jasno da u svijesti imam više umišljenog negativnog nego pozitivnog iskustva u životu, a stalno to poričem upirući prstom u sve ljude oko sebe koji me podsjete na ta iskustva. Zašto me ljudi ne potiču na pozitivna iskustva? Zato što u okolini vlada isti takav stav i uvjerenje. Evo odgovora koje riječi ću naučiti. One negativne riječi koje me emotivno zasmetaju kod drugih ljudi iz okoline treba promijeniti u pozitivne stavove i naučiti napamet. Od koga takvo pamćenje dobiva okolina? Od društva i pojedinca, a društvo i pojedinac od kolektivne energije svijesti planeta na kojem živimo. U prijevodu, znači da svi imamo pogrešne stavove i uvjerenja. To znači da učim od svih ljudi koje gledam i slušam. Pa to i neće biti tako teško. Može biti čak i zabavno. Baš me veseli. Jedva čekam da počnem. Trebat će mi bilježnica i olovka. E moj razume, vrijeme ti je da i ti nešto radiš! Dosta si se lijenio.