SRETAN GRAD FRANE PETRIĆA
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Petrićev prvijenac La citta felice nastao je 1553 godine I zapravo je jedan filozofski traktat o najboljem socijalnome uređenju. Ovo je Petrićevo djelo nastalo poslije utopijske konstrukcije Thomasa Morea iz 1516 godine a prije djela Dello Stato delle Repubbliche iz 1591 Nikole Gučetića te državne reforme Civitas Solis iz 1623 Tommasa Campanelle. Jedan jako lijepi etimološki pristup ovome Petrićevom djelu dala je u novije vrijeme gospođa Persida Lazarević Di Giacommo iz Pescare koja se u svome prilogu pod naslovom Dvostruko sretan grad Frane Petrića pozvala na mnoštvo naših interpreta od Kukoča, Veljaka, Ljerke Schiffler, Solara I drugih koji za razliku od ranijih tumačenja koji određuju Sretan grad kao utopiju sve više Petrićeva gledišta uspoređuju sa renesansnim realizmom makjavelističkoga tipa. Zacijelo je tome pridonijela I sama Petrićeva nezgrapnost u tekstu Sretnoga grada kao na primjer njegovo mišljenje da se država sastoji od dva dijela : ‘’Jedan je radnički I bijedan a drugi gospodski I sretan.’’ ( str.29) kao I njegova stajališta da je čovjek dvojstvo tijela I duše I da je tijelo stvoreno radi duše ( str. 31-32) Odatle smatra Petrić ono je tijelo sretno čija se životna nit produžava čitavim prostornim tijekom ljudskoga vijeka.
Prema tome pojam felice ne odnosi se samo na produktivnost, fertilnost I uspješnost nego I na onaj koji je siguran, koji je bez brige, koji je onda sretan I blažen. Da interpretima Petrića nije pošlo za rukom uopće razumjeti ovo njegovo djelo pokazuje činjenica da se filozofi nisu pitali o tome kako zapravo Petrić vidi grad, urbe ili latinski Urbis koji se posebice odnosio na grad Rim što je moguće povezati sa urvus, ‘’krivo’’, pa time I sa orbe što znači krug. Kao sto se latinski civis odnosi na nekoga tko boravi na nekom određenom prostoru, koji tui ma stalno boravište a u suprotnosti sa nekim tko je stranac odnosno onaj tko dolazi izvana da bi se tamo vratio, nestalni stanovnik u jednom mjestu koje nije njegovo.
Drugim riječima interpreti su Sretan grad sveli na par ekonomskih generalizacija I na taj način fundamentalno srozali čitavu filozofiju Petrića na makjavelističku doktrinu.
Pri tome oni su zaboravili da Petrić vidi prije svega grad kao jedno određeno mjesto u prostoru I da je grad definiran prostorom. A da bi shvatili I razumjeli što Petrić pri tome misli treba imati u vidu cjelinu njegove filozofije gdje je prostor shvaćen u smislu jednoga bivstva za sebe jer nije ni tjelesan ni netjelesan jer imade tri dimenzije nego je netjelesno tijelo I tjelesno netijelo koje se ne giba. Sve je u svijetu pokretno a giba se u nepokretnom prostoru. Tako se I ljudi gibaju gradom koji je nepokretan prostor. Grad je prostor tjelesnoga svijeta kojega on jos naziva svjetskim prostorom. Tom svjetskom prostoru daje oznaku ograničenoga prostora. Stoga je I grad ograničeni prostor u kojem svaki dio socijalnoga tijela ima svoju specifičnu funkciju bez koje to tijelo ne može živjeti. Svako tijelo ima svoje trodimenzionalno mjesto. Kada se to mjesto napusti ostaje praznina . Mjesta I praznine dijelovi su našega svjetskoga omeđenoga prostora . I kao što su za fizikalni svijet značajna četri osnovna načela tako su I za grad značani prostor, svjetlost, toplina I vlažnost. Tako I grad ljudskom tijelu osigurava ili treba osigurati svjetlost, toplinu I vlažnost . Po svijetlu nastaje toplina koja u Petrića postaje univerzalna stvaralačka sila koja grad proizvodi po ljudskoj mjeri I u kojoj svi staleži žive sretan I blaženi život. To je dakle osnovna ideja Petrića koja je izložena u njegovoj raspravi pod imenom Sretan grad. I po ovoj osnovnoj ideji nema nikakove sumnje Petrić ostaje čedo renesanse koje je iznijelo na danje svijetlo filozofiju grada koju će obnoviti tek nadolazeća vremena moderne I postmoderne. U tom smislu može se reći da je Petrić prilično suvremen mislilac.