Rođena sam u ono vrijeme,kad nakon dugih i hladnih dana…priroda ponovo oživi…

Rođena sam u vatrenom znaku…pod utjecajem borbene planete…

I svoja djela…svoje pjesme…svoju poeziju… pišem pod imenom što je vječni znak…slobode…

Život…

Hrabrost…

Sloboda…

Kako ove riječi snažno  i moćno zvuče…

Al ja …ipak…pored svega toga…nisam jedna od onih što hrabro i odvažno koračaju kroz život…

Nisam jedna od onih što slobodno rašire krila …meni su oduvijek ovi zidovi ,oko mene …bili…tijesni…

Nikad nisam mogla uhvatiti s obje ruke …svoje snove…sve dok nisam srela…tebe…

Al…tebe je onaj Netko…smjestio …daleko od mene…

Tebi je…onaj Netko…kao što kaže jedna lijepa pjesma…poklonio kartu za ovaj svijet…mnogo prije nego meni…i…sad, ne znam ni sama…zašto nam je …pored svega…ipak ukrstio pute…

Zašto je htio da te sretnem…jer…znao je da ću te…zavoljeti…jer tebe je  nemoguće…ne voljeti…

Možda je htio da me…probudi…da mi pokaže lakoću  života…

Možda je htio da me natjera da se borim…za…ono najljepše što je stvorio …za…ljubav…

Možda je htio da osjetim …kako je moguće  slobodno letjeti …i kad pripadaš nekome…

I možda mi je baš zbog svega toga…dao…da te sretnem…upoznam…ljubim…i…kao nikog nikada …zavolim…

Možda je htio…da konačno…shvatim …da ni život,ni hrabrost…ni sloboda…nemaju ono pravo značenje…bez prisutnosti…ljubavi…

Možda…al zašto si mi onda…još uvijek tako…daleko…

Zašto sam i jutros uz suze ustala …uz suze i neizdrživu želju da…prvo što jutrom osjetim…budu tvoje ruke ,obavijene…oko moga tijela…

                 

Da čujem ,na svojim leđima…otkucaje tvoga srca i osjetim tvoje poljupce…kao onda…kao onda,kad sam s obje ruke uhvatila svoje snove…kao onda…kad si mi dušu…vidio iz bliza…