Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.

Danas je četvrta nedelja došašća, nedelja posvećena bolesnima i nemoćnima. Slušam ljepotu božičnih tonova . Danas palim četvrtu svijeću u adventskom vjenčiću za sve bolesne ljude na svijetu i osjećam kako moje srce treperi.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra zimskog solsticija osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života.
Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima
Ne to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje.
Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi.

Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.

Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca.
Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?

Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.

W. Szymborska

Prisjećam se jedne davne četvrte nedelje došašća. Bio je isto zimski solsticij i ja se u svitanju nađoh u katerdrali kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........
I osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. i Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.

Svitanje najkraćeg dana u godini zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.
"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo.

Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma.
Točka zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

Jutros se prisjećam tog predivnog sna i palim četvrtu svijeću na adventskom vjenčiću za sve bolesne ljude na svijetu i želim im da spoznaju ljepotu postojanja u ozdravljenju i u svojoj istini o životu .