Na početku ove pustoši su misli zaustavljene jednim snom, jedinim snom.

Pogledah u nebo tražeći treptaj sreće, osmjeh sudbine, ljepotu trenutka. Ništa do sivila, jedno veliko ništa se nadvilo nad san. Jučer je bio X dan, dan u kojem se sudbina ponovo poigrala s nama. Dijagnoza koja ledi krv se ponovo nadvila nad naš život.

Patuljak zločko mi je poklonio osmijeh, dobročudni patuljak je razvedrio tužno srce.

Jesen je pružila svoje ruke,
zadnja crvena ruža,
nećujna u svom umiranju,
mirisom je poziva u noć.

ONA stavi srce na dlan
da osjeti suze neba i
snagu vjetra koji razbija
njihov vječni san.

Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.

Ubitačna tišina zaustavlja dah
Ona zatvori oči
čudesni treptaji razbiše muk
to njeno poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad njegovim čelom
ne smiju umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u podnožju sna
rijeka vremena se jutrom oblaći,
u zenitu blješti suncem nadanja
do sutona kada iz njene utrobe
rikne vulkan strahova
a ljubav bdije među zvjezdama
i čeka
novo svitanje i rađanje istine.

 Dva mala Anđela, Karlo i Karleta, dva vjesnika sreće, zaigraše svoj ljubavni ples.

Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje!

Ovo danas zatvoreno u strahove
umire crvenilom budućih dana.
Osluškuju muziku oblaka koji dolaze s juga.
Proljeće i trag sreće, jedini put u koji vjeruju
da ih ne proguta bol.
Dan nestaje na zapadnom nebu
ljubav odjenu purpurnu haljinu.
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesećevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak promjene.

Noćas se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
i Ona postade čuvarica njegova sna.
Ljubav zatvorena u dva srca
proplaka tugom ali postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve 
jeseni i kiše.

Zaustavljeni u snu oni odlučiše sanjati dolazak lastavica, slušati šum rijeke rijeke bez povratka ali živjeti samo trenutak.