Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Srce je ciborij u kojem se krije sveta hostija, u njemu otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega izvire sveta krv života.
Mnoge katedrale su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima. To nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, nego mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u svoj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga uma i spoznati protegu sadašnjeg trenutka u sebi.
Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.
Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.
Iako je zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz djelovanja mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća dok čitam ovu pjesmu?
Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.
W. Szymborska
Prisjećam se jednog davnog praskozorja u kojem se nađoh u katerdrali u kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........
I osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma. To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.
"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom nespoznatljivog čuda koje se upravo događalo. Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Točka zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova.
Izgledalo je kao da sam se našla u vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u svemiru se događalo pred mojim očima i u meni.
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13885
bglavac
irida
edin.kecanovic
