Srcem se vjeruje a ustima priznaje
papa Benedikt XVI.
1. Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom uvijek su nam otvorena u njegovoj Crkvi. Preko njezina se praga može prijeći kad je Božja riječ naviještena, a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cijeli život. Taj put započinje krštenjem po kojemu Boga možemo zvati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plodom uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, dionicima svoje slave htio učiniti sve koji vjeruju u Njega. Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav: Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećā u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.
Vjera u Isusa Krista put je k spasenju
2. Od samoga početka službe Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije na vidjelo iznosilo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu s Božjim Sinom, prema Onomu koji nam daje život u punini. Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, nego često više ne stoji. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana u podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno! I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac slušati Isusa koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojega teče voda živa. Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici. Isusovo se učenje i danas razliježe s jednakom snagom: „Radite, ali ne za propadljivu hranu, nego za hranu koja ostaje za život vječni” (Ivan 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: „Što nam je činiti da bismo radili Božja djela?” (Ivan 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Ivan 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može pouzdano prispjeti k spasenju.
Zašto Godina vjere?
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvaranja Drugog vatikanskog sabora a završit će na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve kojeg je proglasio moj prethodnik blaženi papa Ivan Pavao II., s ciljem da svim vjernicima približi snagu i ljepotu vjere. Tu je knjigu, istinski plod Drugoga vatikanskog sabora, zatražila Izvanredna biskupska sinoda 1985. godine kao sredstvo stavljeno u službu kateheze, a ostvareno je zahvaljujući suradnji svih biskupa Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opće skupštine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnoga razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolā Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru. On je, osim toga, htio da to bude potvrđeno na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno. Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere Božjega naroda, kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikā trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.
5. Moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao posljedicu i zahtjev poslijesaborskog razdoblja, duboko svjestan ozbiljnih teškoćā vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina pravilna tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog sabora može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili saborski oci ne gube vrijednost ni sjaj. Potrebno je da ih se čita na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice. Osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Sabor kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u XX. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeće u koje ulazimo. Sabor doista može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve.
6. Obnova Crkve postiže se i svjedočanstvom koje vjernici daju životom: vjernici su cijelim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Sabor ustvrdio: „dok Krist, svet, nevin, neokaljan, nije poznavao grijeha, nego je došao okajati prijestupe naroda, Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva žurno ide naprijed hodajući između progonā svijeta i utjehā Božjih, navješćujući Gospodinov križ i muku, sve dok on ne dođe. Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” (Lumen gentium, 11).
Godina vjere, s toga gledišta, poziv je na vjerodostojno i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha. Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rimljanima 6, 4). Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema korjenito novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i ponašanje postupno se pročišćavaju i preobražavaju, u hodu koji nikada nije u potpunosti dovršen na ovome svijetu. „Vjera ljubavlju djelotvorna” (Galaćanima 5, 6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život.
Na kvadratnom obrubljenom polju brod, simbolička slika Crkve, u plovidbi kroz valove. Jarbol na brodu je križ. S njega se uzdižu jedra koja tvore Kristovo troslovlje (IHS – grčki Iesous, Isus). Osim toga, pozadina jedara je sunce koje, povezano s troslovom, upućuje na Euharistiju koja čini prepoznatljivim život katolika.
Vjernici se vjerom jačaju
7. „Kristova nas ljubav obuzima” (Druga Korinćanima 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na naviještanje Evanđelja. On nas danas kao i nekoć šalje po putovima svijeta da naviještamo njegovo Evanđelje svim narodima na zemlji. Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih naraštaja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kad se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kad se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, vjerom jačaju. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu. Brojni spisi u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere ostaju sve do naših dana poput neprocjenjive baštine i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do vrata vjere. Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge nego se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.
8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavoga svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu dostojno i plodonosno. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu Evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo. Imat ćemo priliku ispovijedati vjeru u Uskrsloga Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovjede Vjerovanje.
9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji i na osobit način u Euharistiji koja je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga. Istodobno želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli te razmišljati o samom činu vjere zadaća je koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obvezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada o predaji Vjerovanja kaže: „Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu... Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome biti budni.”
Usvojiti sadržaj i čin vjere
10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, nego zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajā uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu zbilju kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera. To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispijeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića.
Otvaranje Godine vjere u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.
Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i „Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio” (Djela apostolska 16, 14). Time sveti Luka uči da poznavanje sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ.
Ispovijedati ustima pak znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo „biti s njim” uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i neustrašiva svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim.
Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja. ‘Vjerujem’ je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. ‘Vjerujemo’ je vjera Crkve kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili općenitije vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. ‘Vjerujem’ govori i Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: ‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo’.
Očito je dakle da je poznavanje sadržajā vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je Bog objavio. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kad vjerujemo, slobodno prihvaćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sȃm Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi.
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dar vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski „uvod” u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sȃm čovjekov razum nosi u sebi utisnutu potrebu za onim što vrijedi i ostaje zauvijek. Ta potreba predstavlja stalan poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret. Vjera nas poziva upravo na taj susret i potpuno nas otvara za njega.
Sve je skupljeno u jednoj knjizi
11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog sabora. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum blaženi Ivan Pavao II. piše: „Ovaj će Katekizam dati vrlo važan doprinos onom djelu obnove čitavoga crkvenog života. Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem u službi crkvenog zajedništva i kao sigurnim pravilom za poučavanje ljudi vjeri”.
Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo učenja koje je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljā teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauci tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.
U svojoj strukturi Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, nego susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez bogoslužja i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, učenje Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju.
Vjera je, naime, više nego u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenoga mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i prave znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini.
Ne vrijedi bez ljubavi
13. Tijekom ove Godine bit će presudno vratiti se povijesnim tragovima naše vjere koja je označena nedokučivim otajstvom isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok svetost jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, grijeh mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.
Tijekom toga razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista, Početnika i Dovršitelja vjere: u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrjede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.
Po vjeri je Marija prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja. Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju. S radošću i strepnjom donijela je na svijet jedinoga Sina, očuvavši svoje djevičanstvo netaknutim. Povjerovavši zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona. Istom je vjerom slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala s njim sve do Golgote. S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu, prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga.
Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem. Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi. Živjeli su s Isusom koji ih je poučavao svome učenju i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti. Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu Evanđelje svakom stvorenju i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci.
Po vjeri su učenici oblikovali prvu zajednicu sabranu oko apostolskog nauka, u molitvi, u slavljenju Euharistije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno.
Po vjeri su mučenici dali svoj život pružajući svjedočanstvo za istinu Evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima.
Vjerom su muškarci i žene posvetili život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji ne će kasniti. Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve.
Vjerom su, tijekom stoljećā, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života, ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani.
Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.
14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (Prva Korinćanima 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: „Što koristi, braćo moja, ako tko reče da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne date im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru’” (Jakovljeva 2, 14-18).
Papa ne nosi pastirski štap kao drugi biskupi nego ima poseban, papin štap (latinski ferula šiba, njemački Kreuzstab) koji na vrhu nije zakrivljen nego ima križ, povijesno dokumentirano od XII. stoljeća.
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda, a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: „Doista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Matej 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životnom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.
Ustrajati!
15. Pokraj života apostol Pavao traži od učenika Timoteja da „teži vjeri” (Druga Timoteju 2, 22) istom postojanošću kojom je to činio dok je bio mlad. Doživimo taj poziv kao da je upućen svakomu do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, primjećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja.
Neka „Gospodinova riječ trči i proslavlja se” (Druga Solunjanima 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljiva zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te kličete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša” (Prva Petrova 1, 6-9). Vjernici u životu doživljavaju iskustva radosti, ali i trpljenja. Koliki su samo svetci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom, a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama, uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: „Zato uživam u slabostima, uvrjedama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (Druga Korinćanima 12, 10). S čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla, a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačna pomirenja s Ocem.
Povjerimo ovo vrijeme milosti Majci Božjoj, koja je proglašena „blaženom” zato što „povjerova” (Luka 1, 45).
U Rimu pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme papinstva.
Porporela u magli. Snimio Igor Brautović 17. svibnja 2012. u 10 i po ujutro. Vjerom (koja je krjepost ljudskoga uma, za razliku od nade i ljubavi koje su krpjeposti srca) znamo da postoji ono što ne vidimo. Počevši ovdje od Lokruma, zastrta maglom s Porporele, do toga da je Isus naš Spasitelj ili da dobrota i poniznost mogu razoružati i najtvrdokornije.
Profesor dogmatske teologije, sisački biskup dr. Vlado Košić tumači Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje donosimo u dubrovačkom govoru prema molitveniku Vrt bogoljubnosti dubrovačkih kanonika dum Stijepa Skurle (1832.-1877.) i dum Vice Palunka (1842.-1921.), tiskanom u Dubrovniku 1890.
bglavac
irida
