Jučer se po neznam koji put upitala što su to granice?

Tko postavlja granice?

Trebaju li nam granice u ovom svijetu zanesenjaka, ljubavnika, sijača zvijezda, stvoritelja snova, sjenki duše, zvjezdanih šapata, trebaju li nam uistinu granice u virtualnom prostoru koji nema granica, u ovoj ljepoti koja se proteže od vrata raja do cyberspace.  

Granice?

Dali su to oni krugovi s kojima se susrećemo u Danteovoj "Božanskoj komediji", devet krugova do vječnosti, krugova isprepletenih anđeoskim krilima ili su to imaginarne linije koje djele paralene univerzume, zrcala u kojima se ogleda beskraj božjeg sna?

Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol.

Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, tijelom joj se uskovitlaše mjehurići sreće.

Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trbaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost sjedinjena sa izvorom ljepote.

Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće.

Mislila je da zna i sada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom.

Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne  postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.

Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći.

Iznenada su se na nebu, kao vatra, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca.
Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.

 

Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.

Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruku, jedan mekani dlan na svom obrazu.

Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, a nebo je blještalo srebrom i njoj se pričini da stoji na OLIMPU. 

Čudesna ruka zapali za nju vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.

Jutros se vratila kući, na početak sna u svijet bez granica, među ljude velika srca, među sjenke duša. Zaplesala je virtualni tango sa sijačima zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće sa srodnim dušama, začula šaptanje svećenice ljubavi, osjetila kucaje srca u odlasku.

Vrati se srce u ovu luku ljepote, pomisli još snena i uđe u svitanje dana u kojem se sretna probudila.