Stajala sam pred galerijom umijeća umjetnosti i promatrala Rodinova Vrata pakla. Osjetih tugu tužne vrbe u elegiji vjetra koji se provlačio kroz moju kosu. Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena. Nebo je plakalo kristalnim suzama koje su se kao bijele pahuljice spuštale na moj dlan. Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona. Bijela golibica je sletila na kapiju straha, izvela srce iz carstva Thanatosa i zagugutala odu utjehe. Dolazeći mrak se pretakao u blještavilo nutarnje vatre. Na brežuljku iznad moći boga smrti, u moći srcoljublja je bolovala moja ljubav. Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela. Drhtala sam kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica Titanika koji je potonuo u ledenom moru izgubljenih želja. Gledala sam očima srca i vidjela potonuće sreće. Moje srce je tonulo s njom. Dotaknuh sjećanja, te nježne čuvare vrata vremena. Snijeg se otapljao na mom licu i budio uspomene na zagrljaje u kojima se srce znojilo srećom. Čujnost urlika nutrine je nadglašavao zvuk sirene koja se probijala kroz večernju vrevu da spasi tvoj život. Mjesečina se probijala kroz sive oblake i gaslila snagu plavog svjetla koje je titralo na krovu spasa. Ćutila sam tvoje dlanove na koži koja je odisala tvojim mirisom, odživjela vrhunac ljubavnog čina uspinjući se kamenim stepenicama ka perivoju u kojem je tihovala smrt. Put kojim sam koračala je bio popločan bolom koji se pretakao u jecaj tišine. Tiho kao crna pantera se spuštala noć. Demoni su plesali svoj nevidljivi ples u krošnjama perivoja  ljuvenih dobrota, a ja sam stajala pred vratima pakla i čekala presudu vrhovnog sudca. Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji. Kada je Danica objavila zoru u dubravi snova vrata pakla su se zatvorila i ja vidjeh bjelu golubicu sa granćicom maslinova drveta u kljunu. Dok osluškujem melodiju  sa Titanika sretna sam jer moja ljubav je izdržala hladnoću sudbine i nije nestala u ledenom moru zlih slutnji.

http://sretan-trenutak.blogspot.com