Ona, skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.
Ona postade duša vjetra i
osjeti širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris sna
kao lavandinu nježnost
kao ostvarenje istine u
u ljepoti sna.
Iznenada slobodna,
izrasta iznad monotonije i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka jugu sna.
Želja se prosu snom
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande
srž svih neprospavanih
noći.
Noć puna mirisa ljepote,
a
ona budna bez umora,
svijesna svih onih
izgubljenih,
ne prospavanih,
nespoznatih.
Prolazila je ovim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Tko je onda davno bila ONA?
Smije li dotaknut stare snove?
Pita se, ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno duggo toplo ljeto budi mirise lavande i sna.
Tamo, u davnim uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno dugo toplo ljeto, čudesna rijeka bez povratka,vrijeme.
Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Miris lavande mrvi sram.
ONA diše novim snom, njenim snom, lijepim snom, ljubičastim snom.
Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. ONA se do ovog trena sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
ONA je oživjela ljepotom jedne nove istine,
mirisom lavande i ljepotom
predivnog ljubičastog sna.
bglavac
edin.kecanovic
