Trenutak svjesne spoznaje našeg postojanja je prošlost, sadašnjost i budućnost. To je u isto vrijeme naš prostor koji svojim pokretom u tom trenutku stvaramo. U dimenziji prostor- vremena srećemo sebe same i cijeli svijet jer bez naše svjesne spoznaje za nas nebi bilo niti svijeta u kojem živimo.

Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto,te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokratu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.

Da posjedujem osjetilo sinestezije kojim bih zaista gledala, slušala, mirisala ili dodirivala pokret, osjetila bih da on nije linearan, vidjela da je spiralno - valovit, čula bih otpor zraka, mirisala prostor iz kojeg on izvire i dodirivala tragove koje za sobom ostavlja.

Pošto ne posjedujem to osjetilo ja budim u sebi svijest o trenutku i u tom mom osobnom "sada", zamišljam spiralnu dinamiku mojih misli, osjećam ritam svojih pokreta i slijedeći zlaćanu spiralu proizašlu iz zakona zlatnog reza spoznajem trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji moje životne energije oblikuju u meni dimenziju mog osobnog vremena.

Spiralnu dinamiku objašnjavamo činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u prirodi.

Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela.

To je vječna dinamična simetrija u prirodi, koja se nakoncu potvrđuje ljudskim tijelom i usklađivanjem njegovih pokreta.

Kinezi su tu prirodnu pojavu, u svojoj filozofiji, nazvali yin i yang i on je za njih uzrokom nastajanja Chi, životne energije.

Po principu spiralnog gibanja nastaje dinamika pokreta tijela i uspostavlja se unutarnja i vanjska dinamička ravnoteža. Polovi djeluju pokretom uzajamno jedan na drugoga i tako nastaje spiralni pokret u cijelm dijelu tijela.  

Proučavanjem anatomije pokreta spoznajemo činjenicu koje, u svakodnevnom životu, nismo svjesni. Svaki, pa i najmanji pokret našeg tijela nastaje po principu spiralno- valne dinamike.

Pri svakom pokretu unutar zgloba iz kojeg on kreće je, pored sastavnice jednostavno spoznatljivog savijanja i ispružanja zgloba, uključena i sastavnica rotacije zglobnih dijelova, a u vremenu trajanja pokreta i sastavnica ritma njegovog izvođenja.

Prema tome naše svakodnevno djelovanje proizlazi iz spiralne dinamike pokreta svih tjelesnih ustrojstava.

Da bi stvarno to spoznali i u sebi probudili svijest o pokretu moramo si stvarati prostorne, misaone slike pojedinih dijelova tijela. Zbog spoznaje skladnog sjedinjenja pokreta i prostora to bi, naglašujem, trebala biti slika kugle u koju ćemo smještati glavu i vrat, ramena s rukama, kralježnicu i prsni koš, zdjelicu i kukove s nogama.  

Zamislimo zlatnu spiralu, slijedimo njen dinamički put po zakonu zlatnoga reza po kojem je naše tijelo građeno. Krajnju točku, za nas vidljive i izračunljive zlatne spirale nazivamo oči Božje.  

Zamislimo tu zadnju točku kao vrelo iz kojeg izviru naši pokreti. Tada možemo osjetiti da u zglobu vlada dinamička ravnoteža i da je zglob izvor spiralne dinamike kojom pokret dalje usavrašva sklad prostora zgloba, a time i harmoniju prostora tijela i svog postojanja u svijetu.

Svijest o pokretu  nije njegov konačni oblik, nego je proces koji se razvija dinamikom naših misli i osjećaja. Gibanje nije ni trenutačno ni prolazno stanje materije, nego je njena jedina stvarnost. Mi nismo u stanju osjetiti materiju, mi osjećamo pokrete koji ju stvaraju.

Bioenergija i kinetička energija

Svjesno spoznata anatomija pokreta potvrđuje i postojanje bioenergije, naše životne energije. Misaone slike su produkt njenog vječnog nastajanja u nama, životna energija ih stvara i prelazeći u njen drugi oblik, našu kinetičku energiju, pokreće.

Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same energije.

Kinetička energija, energija vašeg tijela u gibanju, oblikuje prostor u pokretnu arhitekturu vašega tijela.

Zamislite da koračate asfaltom i vaš korak se sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, a vaše tijelo u prostoru ulice postaje barka na njenoj površini.

Hodajući ja osjećam  kinesferu, auru, prostor koji svakim svojim pokretom stvaram oko sebe, a on me prati i mijenja svoj oblik svakim mojim korakom, ujedinjujući u sebi tijelo i energiju, uvjek nestabilan i promjenjiv, ali uvijek moj. Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor.

Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena.

Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka.

Jedan naš korak na asfaltu koji smo zamislili kao rijeku je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i jezik povezivala.

Postoji samo dinamička spirala našeg stvarnog postojanja u atmosferi grada kojim šetamo.

Tražim u mom utjelovljenom umu neke još neotkrivene puteve po kojma bih umjesto jezika osjetila zvukove pokreta u sebi.

Tonovi koje čujem u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom pokreta i istovremenim  preobražavanjem kinetičke energije u zvučnu. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi moga tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela pokreta. Vrulja vrije i za mene nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u meni sljubljuje se s morem mojega života.

Poželjeh čuti tonove mojih koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada moja potpetica dotakne asfalt nego muziku njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje kinesfere.

Kakvi su tonovi mojih ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode moji kukovi i moja koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli.

Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću me iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtim, ali mi nedozvoljava da je čujem. Pokušavam je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivam moju unutarnju gluhoću.

Sjetih se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom, nova misao u uzburkanoj rijeci moje svjesti dotaknu moje tijelo. Shvatih da moram naučiti slušati drugačije, pokušati probuditi sinesteziju u mojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.

Odjednom začuh kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i ja čujem plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećam lakoću koraka.

Kinetička energija u meni je obojena duginim bojama i ja počinjem slušati boje. Uspjela sam željom čuti zvukove nečujnog uključujući svjesnom spoznajom, u mom mozgu, područja zadužena za vid.

Moja kinesfera je puna boja koje čujem i ritam mojih koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčim po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavam hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujem boje u sebi i sjećam se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom". Ritam mojih koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i pretvara moj hod u ples na asfaltu.

Tada se potvrđuju zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza i svjesnom spoznajom o našem postojanju u univerzumu i mi osjećamo da je cjelina je više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.