Zlatan Gavrilović Kovač

Sokrat je primjer! Ono što su veliki proroci u Svetim knjigama to je u filozofiji Sokrat.

Teško je pisati i govoriti o Starim Grcima ne samo zato jer je taj predmet udaljen vremenski od nas nego i zato jer je riječ o jednoj kulturi koja se po svim karakteristikama razlikuje od ove današnje.

Stari Grci su drugačiji od današnjih Grka kao što su im i jezici različiti. Treba imati mnogo historijskog obzira pa čak i empatije ukoliko kanimo razumjeti ne samo osobu o kojoj je riječ nego naravno i njenu filozofiju.

Prema materijalnim svjedočanstvima kojima danas raspolažemo Sokrat je bio ružan čovjek. Nietzsche je to jako dobro znao pa je zato naveo slučaj gdje je na takvu primjedbu Sokrat odgovorio: "Ti me poznaješ."

Bio je čvrst, ružan, jak, arogantan, prčastog nosa, izbečenih velikih očiju, svađalica, govornik, dijalektičar unekoliko sofist, sinteza i spona stare grčke filozofije i mudrosti i novog vremena koje nastaje koje je obilježila pojava Aleksandra Makedonskog.

Iz svih tih razloga na sebe je navratio bijes i zavist svojih sugrađana. Netko kaže da je tome zapravo bio razlog u tome da je zimi bos hodao Agorom. Dizao se iz kreveta jako rano, ranom zorom jer je smatrao da i filozofija isto tako rano iznosi istinu na vidjelo dana.

Bio je prije svega i iznad svega vojnik. Njegov najbolji prijatelj bio je Alkibijad a on bijaše jedan od velikih atenskih generala.

U boju je bio neustrašiv i nemilosrdan a to pokazuje najbolje slučaj jedne bitke kod Atene kada je ranjenog Alkibijada stavio na svoje lijevo rame dok je u desnoj ruci imao mač kojim se branio od napadaja neprijatelja. I kada je neprijatelj vidio i upoznao njegovu narav onda su ga propustali kroz svoje redove. Tako je spasio Alkibijadu život a sebi priskrbio slavu najvećeg vojnika stare Grčke.

Jer u to davno doba biti hrabar bila je vrlina. Isto tako časno umrijeti također je bila vrlina koja se naročito poštovala i cijenila. I to ne samo u boju kada se susrećemo sa neprijateljem prsa o prsa nego i u običnom životu kada nam opasnost prijeti iz kojekavih razloga, možda razloga lažne optužbe ili nenamjernog ubojstva.

Kakav je bio na bojnom polju takav je Sokrat bio i u zatvorskoj čeliji neposredno pred trovanje otrovnom kukutkom zbog optužbi uticajnih ljudi Atene da tobože kvari omladinu i da unosi u državu druga bića demonska a ne bogove koje svi poštuju, da je bio duhovni vođa nedavno završene revolucije i da je za državu opasan i štetan.

Tužbu su protiv Sokrata podigli Melet sin Meletov iz Pita, Anit i Likon koji je to i zakletvom potvrdio. Na njegovom suđenju u obranu je htio stati i Platon koji tada bijaše mlad svega u dobi od trideset godina ali mu građani nisu dali nego su ga posjeli na kamen uz povike da šuti i da se smiri.

Volio je Heraklita za kojeg je rekao da ono što je razumio da je duboko a ono što nije da bi za to trebao delfski ronac.

Delfski ronac je ronio do 20 metara dubine i više i mogao je ostati u moru bez mogućnosti da diše i više od 5 minuta.

Imao je dvije žene jer je prema Atenskom ustavu bilo moguće da muškarac ima više žena s obzirom da je država često bila u ratovima a da je muškaraca skrbnika bilo mnogo manje.

Jedna žena zvala se Ksantiopa i bijaše velika i teška žena ali je sa njime prilično dobro znala postupati. Znala ga je udariti ili pak politi vodom iz lavora.

Imao je troje djece čini mi se danas ali to ne znam pouzdano. Njegov otac zvao se Sofroniskob i bijaše porijeklom iz Alopeke. Međutim bio je prije svega i iznad svega filozof i kao što rekoh čini se da je jedino među filozofima moguće naići na valjana vojnika.

A kao filozof bio je poznat po tome da nije pisao. Svi su grčki filozofi pisali izuzev Sokrata. Možda zato jer je mislio da ništa novoga sam ne bi mogao kazati. A možda zato jer je jako cijenio riječi. Sokrat razlikuje "živu riječ" od "pisane riječi". Te su dvije riječi različite. Jer ova pisana riječ čini ti se kao slika i lijepa je kao slika ali ako je nešto zapitaš ona uvijek dostojanstveno šuti. 

Sasvim drugačije je živa riječ jer se ona sa znanjem upisuje u dušu onoga koji je izgovara i kadra je da govori ali i da šuti s kime treba.

S obzirom na ovaj zahtijev da se spoznaja i znanje - a to nije isto - dijalogom svagda osvjedočuje kroz živu riječ moguće je da se dolazi do Istine o stanju stvari i do biti stvari dijalektičkom metodom ili majeutikom.

Ta je majeutika zapravo babičenje kao kod porodiljskih sestara ili babica koje ispomažu ženi da donese dijete na svijet i da to dijete bude živo i zdravo.

Tako i filozof za razliku od sofiste ispomaže da se dođe do istine i biti stvari. Zato je unekoliko filozof babica Istine. Po tome se Sokrat na primjer razlikuje od svojih suvremenika sofista koji su bili unekoliko narodnim učiteljima ali su dobijali plaću za svoj posao.

Sokrat nije dobijao nikakav novac za svoje poduke. S druge strane razlikuje se od sofista i po tome sto su sofisti zapravo zloupotrebljavali dijalektiku kako bi zbunili ljude i kako bi iz razloga koristi ili nekog interesa neku stvar učnili drugačijom nego šo ona doista jeste. Jer to je moguće činiti dijalektikom i vještinom govorništva.

Netko opet kaže da su ovakve ocjene sofista pretjerane i da je njihova zasluga u naobrazbi ljudi svakako veća nego što se govori i kako je to Platon zapisao. Sokrat je u Ateni bio poznat po tome sto je on rekao "Znam da ništa ne znam" za razliku od mnogih drugih ljudi koji su dobro obavljali svoje poslove zanatlija ili pisaca i pjesnika ili arhitekata ali koji su isto tako mislili da se i u filozofiju tako dobro razumiju.

Međutim to nije bila istina i Sokrat im je dokazivao da se oni ne razumiju u filozofiju i da od filozofije ništa ne razumiju. To je svakako bio razlog da ga se zamrzi. I veliki broj građana Atene mrzilo je Sokrata.

Međutim netko ga je i volio. Volila ga je atenska aristokracija mada on nije bio aristokratskog porijekla. I ne samo da ga je voljela nego joj je bio prijeko potreban kao savjetodavac kao što imamo svjedočanstvo kod Platona.

Svi radovi i dijalozi Platona imaju Sokrata kao jednog od govornika.

Poznate su Sokratove riječi sa suđenja:

"Čestiti moj građanine, Atenjanin si, građanin najveće i po snazi i mudrosti najuglednije države ali ću se više pokoravati bogu negoli vama. I dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao neću prestati da se bavim ispitivanjem Istine i da vas savjetujem i da vas poučavam.

Čestiti moj čovječe nije te stid što se za blago staraš kako ćeš ga šo više nagomilati i za slavu i za čast a za pamet nimalo ne haješ, da bude što bolje nimalo se ne staraš. Ako bi tko ustvrdio da se stara neću ga tako lako pustiti nego ću ga pitati, ispitivati.

Tako ću se držati i prema mlađem i prema starijem i prema strancu i prema građaninu. I poslušali vi mene ili ne i pustili vi mene ili ne ja nikako ne mogu drugačije da radim pa makar morao i nekoliko puta glavom da platim."

Posljednje dane Sokratove opisao je Platon u dijalogu Fedon i tu je Sokrat raspravljao o problemu besmrtnosti duše.

Kada se malo bolje pogleda Platonova Apologija kao i njegov Fedon zapravo treba gledati kao cjelinu jer se odnose na isti događaj naime na smrt Sokratovu.

Prema nekim svjedočanstvima Sokrat je mogao izbjeći smrtnu kaznu ali je za to bilo potrebno da se plati u zlatu što je Sokrat odbio.

A umro je tako što se oprostio od prijatelja, žene i djece i što je dao da se izvrši njegova posljednja volja pa je tako zamolio prijatelje da zakolju galskog pijetla jer je pijetao u Grka simbol životne radosti.