Zaustavimo se u trenutku, zaustavmo misli, slušajmo tišinu u beskraju univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde u ovom treptaju oka će nam postati dohvatljivi Arhipelag.

 

Osluhnuh svoju unutarnju tišinu, osluhnuh tišinu trenutka, osluhnuh tišinu Božjeg sna. Da ovdje stoluje srce i govori jezikom koji smo uvijek voljeli jer to je jezik poezije, jezik ljubavi.

 

 

Vidim plavu ljepoticu na dlanovima ljubavi. Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja nebom, svijetli bojama novih dimenzija. Promatram planetu iz rajske perspektive i čujem njen smjeh i vidim njenu sreću u maglovitom oblaku punom nijansi prekrasnih novih tonova ljudskog postojanja.

 

Ovako zanesena u vjerovanju o istinitosti svijeta ideja sjetih se čovjeka koji je u svom zanosu mudraca pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."

Taj čovjek je bio naš profesor filozofije. Umro je  kada smo se mi već razišli u različite živote i studirajući dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli i naši osjećaji. Hvala Vam dragi profesore."

 

 

Zatvaram oči i gledam srcem. Misli tako postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima sam u čitala, odjednom ispuniše ovaj trenutak svjesne spoznaje. Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere, osluškujem i čujem nastajanje prostora oko sebe i osjećam da praznine nema, praznina je izmišljen pojam u koji smo počeli vjerovati.

 

 

Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji sada čujem.

Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće. 

Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli, osjećaja i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi  i sklada simfoniju univerzuma. 

Materija postaje shvatljiva tek kroz razmišljanje o njoj i eksperimentiranje s njom. Ovaj novi svijet, u koji me je dovela energija oslobođena spoznajom elegancije prirodnih zakona, je univerzum sličan velikoj harfi čije strune pod dodirima vjetra pjevaju himnu čovjekovom postojanju.

 

 

Bez čovjeka bi univerzum bio zatvoren sam u sebe i neotkriven. Njihovo zajedništvo stvara uvijek nove kompozicije postojanja, nove ode životu koji nastaje njihovom vječnom indukcijom. Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što nazivamo materijom.

Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.

Tek bjegom iz nametnutog nam vremena, bjegom iz stvarnosti koja ne postoji, možemo pokušati osjetiti istinsku spoznaju novih saznanja koja se gomilaju u novonastajućim teorijama. Tada ih možemo i prihvatiti u našem jednostavnom, običnom, svakodnevnom  životu.

Tu izvan vremena, na vrhu svijeta uz simfonijiu univerzuma, odživjeh najljepši ples svojih unutarnjih stanja, ali istovremeno osjetih i snagu i ljepotu tuđih misli.

 

Ne radeći ništa ja učinih sve. Vidjeh veliko svijetlo i u njemu drvo spoznaje na kojem ne rastu jabuke, nego svi mogući plodovi ljudskih umova. U toj tajnovitost raja spoznaja pređe u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane moje sobstvo.

Život, koji nismo naučili misliti i osjećati, ostaje kaos pun pojedinosti koje onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći i osjećajući život, možemo spoznati i njegovu ljepotu. Tada se svi njegovi djelići stapaju u prekrasnu istinu punu nijansi neprimjetljivih granica.

Tako osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana.  Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme.

Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavimo misao u obliku neke dokazane teorije, ako zaustavimo misao u obliku neke drevne mudrosti, zaustavljamo tijek energije, mjenjamo njen ritam, gubimo osjećaj za dimenziju vremena u sebi, ne spoznajemo svoje sobstvo.