Snovi
Snovi su oduvijek slovili kao sinonim za buđenje podsvijesti. Dok se odmaram i prikupljam energiju za idući dan, moj um spava, a podsvijest caruje, prisjećajući se netom proživljenih događaja moje Duše u budnom stanju. Koje su to impresije sjećanja podsvijesti, od onoga što sam vidjela, čula, dodirnula, osjetila, kušala, a koje ona transformira i za mene selektira kao mogući ponovni iskustveni izbor? Iz njezinog izbora budim se dobro ili loše raspoložena i često to raspoloženje nosim sa sobom kroz cijeli dan ne znajući, ne razmišljajući, ne razlučujući, ne razumijevajući zbog čega je to tako. Kada malo vratim film pohranjenih sjećanja kroz svoje životno razdoblje, konstatiram da je tu bilo snova koji su se ponavljali, onih koji su zastrašivali, onih koji su me poučavali, a i nekoliko prekrasnih koji se ne zaboravljaju, u kojima ne osjećam tijelo i njegovu gravitacijsku silu, već se samo mislima pokrećem.
Letim u tim misaonim snovima, ali i u svom novostvorenom unutarnjem prostoru. Uživam u trenucima koji svjedoče o najljepšem obzoru što ga imam s novim pogledom na drugačiju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti pogledi su raspoloživi u sada i ovdje, gotovo opipljivi, a sudbina koja mi se otkriva, dolazi htjela ja to ili ne, neiskaziva, neporeciva u svojoj veličanstvenosti. Prepoznajem je kao svoje htijenje, nesvjesno ili svjesno, koje je živjelo cijelo ovo vrijeme, kao prilog u luksuznoj riznici mojih više nesvjesnih nego svjesnih odabira. Bez obzira što sam nesvjesna odabira, oni se za mene selektiraju i transformiraju u buduće životno iskušenje koje ja zovem sudbinom i kažem: „Ja ovu sudbinu nisam odabrala.“ A moja Duša bolno i bespomoćno gleda u moje nesuvisle izbore. Kao da me tješi: „Molim te ne ljuti se, to jesu tvoji izbori.“ Priprema me na nove utjecaje koje je pokrenula moja ili nečija tuđa svijest. Pitam se otkud joj toliko snage i znanja da pripremi tako mnogo životnih izbora kako bi zadovoljila moju gladnu osobnost koja, neprestano nezadovoljna, traga za nečim drugim? Ima li moja Duša svoje snove ili joj je zadatak da ispunjava samo moje? Ako ih ima, onda je ona odvojena od mene. Jesmo li ja i moja Duša jedno ili dvoje?
U jednini ili množini, o čemu sanja ljudska Duša? Sanja li možda o prvom udahu zraka i gubitku topline u majčinoj utrobi, ljubavi na svom životnom putu, sreći u obiteljskom okruženju, prihvaćanju okoline u kojoj živi, poštovanju njene volje u društvenim zbivanjima, vrijednostima s kojima će pridonijeti razvoju ljudske ili zemaljske zajednice? Sanja li o istini koju će jednog dana otkriti, o blagu, blagostanju ili blaženstvu svoje jednosti? Miru, spokoju i harmoniji sa svime što postoji? Koji su to ispravni snovi koji joj mogu pružiti utočište u mirnoj sigurnosti njenog života, slobodi izbora, priznavanju njenih vrijednosti i životnom optimizmu? S kime se to ona igra skrivača u okolišu prirodnih bogatstava raznolikosti postojanja životnih oblika? Je li to Duh suigrač njen, nepoznati, nevidljivi, nespoznati, tek u snoviđenjima postojan, svjetlošću blještavom obasjan kojem ona služi? On, kozmički fenomen, nad svim zvijezdama gospodar, kao dijete Sunčevo, novorođenče nevino, dijete razigrano, biće zaljubljeno, majka nježna i otac snažni.