"Neću sanjati, hoću budna, svjesno prodrijeti do središta labirinta i osloboditi emotivni um iz okova neznanja." pomislih u jednom trenutku neodlučnosti i neživljenja.

Možda ću onda shvatiti da je ovo što vidim samo iluzija, a možda ću stojeći pred ogledalom prepoznati onaj drugi dio sebe u njemu ili ću uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje.

Beskonačnost koju tražim se krije u strpljenju da savladam svaku novu polovicu puta koje je ostala predamnom. Zamak, koji tražim, je tu na dohvat ruke, ali još uvijek na pola puta od već pređene polovice je predamnom, pa još jedna polovica od pređenog, pa još jedna polovica, pa polovica od sljedeće polovice.

 

 

Spojivši Kafkine i Zenonove misli u alkemiju sna potvrđujem samoj sebi da su beskonačnost i vječnost u meni samoj, u tom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti.

Čitala sam knjige, slijedila obrasce u znanosti, ali mi se ipak ponekada pričinja da se nalazim zatvorena u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao ući, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone.

 

 

Otac psihoanalize je u dubini ljudskih duša tražio  zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa.

 

 

Anima je ženski dio ljudske duše, a animus njen muški dio. Sunce i mjesec našeg malog univerzuma, tamna i svijetla strana osobnosti, svijest i podsvijest  postojanja.

 

 

Animus u nama je podsvijest koja nas ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u tijelu, onaj Kerber koji brani ulaz u zamak.

Misao bi trebala postati sredstvo za komunikaciju duša, tijelo, svijet u kojem živimo. Misao ta treptajuća energija bi tada mogla spoznati tog uljeza pred vratima naše duše, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama bi trebala postati snaga održanja.

 

 

Misao vodi ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom.

Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo vrijeme i prostor u kojem živimo. Dakle i animus u nama, onaj drugi dio moga bića, je misao koju još nismo uspjeli definirati.

Trenutak istinite spoznaje, iskrica na beskrajnom nebu moje duše zasja novim svijetlom i ja odjednom spoznah čudne pojavnosti u sebi i počeh razlikovati istinu od zablude. Osjetih buđenje emocionalnog uma, njegovo postojanje u meni i zakoraknuh u tajnovitost njegovih mogućnosti.

 

 

Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga mog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju moja osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Sve je živo i sve je doživljeno bez ostataka. Moj emocionalni um je onaj tajnoviti otok mira i stabilnosti u beskrajnom moru vječnog gibanja.

 

 

Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi  žive na rubu  pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se  talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.

 

 

Svako jutro kada još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem oči boje sna, odlučujem se uvijek iznova za ljubav.

To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti.

U kristalnom dvorcu u mojoj duši se zrcali lik i ja znam da ga volim.

Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni njegova i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav.

To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja.

 

 

Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista.

 

Ako u ovom plavićastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni. Možda ću se u jednom drugom trenutku sretati s mojim dvojnicima, možda ćemo ponovo postajati kugle, dvojno biće, ono čudesno biće sa početka priče o nastanku svijeta.