Iz kreveta…mekog i mirisnog…s osmjehom u očima,promatraš moje pokrete i ne skrivaš želju da te…što prije dodirnem…

Prilazim ti polako…jer želim upamtiti taj osmjeh…

…uffff…

….kako me samo gledaš…tim dubokim i modrim očima…

Ostajem bez daha…a tijelo mi drhti od same pomisli što ću te,još samo da napravim milimetar,dva…ljubiti…

Prislanjam svoje usne na tvoje i pomislim …u tom trenu pomislim…

…Bože…kako ga je lijepo ljubiti…

Pomislim …kako je lijepo što mi pretražuje tijelo i shvaćam da  njegovi pokreti…tako savršeno odgovaraju mojim željama…mome tijelu…mojoj duši…

Ne prestajem te ljubiti,jer želim da što duže budemo jedno…želim da ti dam …svu ljubav ,što je već dugo nosim u sebi…da ti je dam …upravo sada..

Da ti udahnem ovu svoju zaljubljenu dušu i da osjetiš snagu te iste duše…duše koju si upravo ti….sa svime onim što jesi…osvojio…zauvijek…

Zauvijek???

Da…znam…zauvijek ne postoji…al…ni disati neću zauvijek…već samo onoliko dok budem živa…

Da li je to zauvijek???Ili zauvijek znači nešto drugo???

Ne znam odgovor na ovo pitanje…al znam da, svaki pokušaj grudi za zrakom boli svaki put sve više,kad nakon svih onih osmjeha…moraš krenuti …dalje…

A znam…moram disati…i bez tebe…i dišem…dišem laganim udasima…da umirim ovu dušu…da joj dam snage dok opet ne ugledam   smijeh… u dubokim ,modrim očima…